Sarajevo

Svakome se barem jednom dogodio ONAJ grad. Onaj koji ti sjedne na prvu, koji ti odgovara po apsolutno svim mjerilima. Koji ti se čini tako poznat, u kojemu imaš osjećaj kao da prizivaš neke davno zaboravljene slike i uspomene. Onaj grad koji ti se otvara, koji ti daje svoje srce i dušu, bez ikakve zadrške. Grad u kojemu se osjećaš sigurnim i svojim. Osjećaš se kao doma. Da, svakome se barem jednom dogodio upravo taj grad. Dogodio se i meni. Dogodilo mi se Sarajevo.

Njegovi ljudi, divna atmosfera i ogromna količina pozitivne energije. Njegov humor, zabava i opuštenost. I hrana. Uvijek (njegova) hrana. Jer čevapi. U lepinji. Burek, sirnica, zeljanica. S malo jogurta da sve to pogura. Zbilja, Sarajevo je grad kojemu ćeš se uvijek vraćati. Iznova i iznova.

Bilo je to negdje u ovo doba godine (koji mjesec vamo tamo) prije koju godinu. Prilično uzbuđeni, tu noć smo sjeli u auto i krenuli. Čekao nas je vikend ''bašćaršenja'' i jedna luda noć na vjenčanju. Spoj druženja sa starim prijateljima i upoznavanje novog grada – pa gdje će bolje!

Inače, Sarajevo je, ili kako ga još zovu, Jeruzalem Balkana, vodeći politički, društveni i kulturni centar Bosne i Hercegovine. Poznat je po svojoj tradicionalnoj kulturnoj i religijskoj raznolikosti te je jedini europski grad koji u neposrednoj blizini ima džamiju, sinagogu, pravoslavnu i katoličku crkvu. E sada, ako se nađete u Sarajevu, prvo što morate saznati je – gdje je katedrala. Naime, za upućivanje i pokazivanje smjera turistima, putnicima i slučajnima prolaznicima zvijezda vodilja je upravo ona. Nebrojeno smo puta taj vikend čuli: ''Znate gdje je katedrala? E pa, od nje hodajte još sto metara!'', ''Kada dođete do katedrale, skrenite lijevo.'' Ili ''Spustite se do katedrale i dalje ćete sve znati sami.''. I ne, nemojte pitati: ''A može li nam netko objasniti gdje je katedrala?''. Jao bona, pa kako ne znaš gdje je katedrala!

Bilo kako bilo, Riječani su napokon stigli u Sarajevo! Smješteni smo u hostelu, koji je samo nekoliko minuta hoda od – pogađate – katedrale! Ostavljamo stvari i odmah krećemo u pohod. Današnja stanica je pub, a misija je druženje s dragim nam ljudima. Inače, postoji određena predrasuda kako u Sarajevu nema druge glazbe osim one narodne. Međutim, ako i malo znate nešto o povijesti glazbe na ovim našim prostorima, onda znate da su neki od najvećih bendova, poput Zabranjenog pušenja, Indexa, Bijelog dugmeta ili Divljih jagoda došli upravo iz Sarajeva. Krajem 70-ih ovdje se dogodila eksplozija rocka, na koju su se nastavili punk i novi val. Dolaskom rata, rifovi su nakratko utihnuli, ali nikada nisu nestali. Dapače, cijeli naš vikend je na svakom koraku bio praćen dobro poznatim rock akordima. Uglavnom, gdje sam stala? Aha, pub, Cheers. Izgledom i imenom identičan kao 'Kafić U zdravlje'. Moram li puno o tome? Jasno vam je sve. Toliko je bilo dobro, da smo mu se svaku večer vraćali. Evo i sada, dok pišem ove redove, svrbi me pod stopalima. Najradije bih sjela u auto i put Sarajeva, u Cheers. Da, ukoliko se nađete u Sarajevu, nikako nemojte zaobići Cheers.

Sada premotavam brzo unaprijed (u stilu filma Mamurluk) i dolazimo na sljedeće jutro. Idemo na Bašćaršiju. ''Ma kad dođete do katedrale, samo pravo! Ne možete fulati i da 'oćete!'', govore nam u hostelu. I fulali nismo. Bašćaršija je inače izgrađena u 15. stoljeću, kada je Isa-beg Ishaković osnovao cijeli grad. S obzirom da je tada većina stanovnika živjela u okolici Careve džamije, jedne od prvih džamija u Bosni i Hercegovini i prve u Sarajevu, Isa-beg Ishaković je izgradio most preko Miljacke kako bi povezao glavno sarajevsko naselje i novonastalu Bašćaršiju. U 16. stoljeću Bašćaršija doživljava svoj najveći uspon, kada je u njoj djelovalo preko 80 raznih vrsta zanata po kojima je bašćaršija bila podijeljena. Tijekom prošlih stoljeća, Bašćaršija je, kao i samo Sarajevo, proživljavalo i preživljavalo brojne prirodne i ljudske nepogode. Među njima je bio i veliki požar u 19. stoljeću koji je nažalost uspio uništiti Bašćaršiju, te je ona danas puno manja nego što je nekada bila.

Na Bašćaršiju dolazimo taman u vrijeme poziva na molitvu. Nevjerojatno kako je cijeli svijet u stanju pauzirati apsolutno sve što tom trenutku radi, dignuti glave i samo slušati. U tišini. Ukopati se, jednostavno utrnuti. U tom trenutku je nebitno u što vjeruješ, vjeruješ li uopće, do čega držiš ili ne držiš. Garantiram, dok stojiš okružen tom pauziranom masom, utrnut ćeš i ti. I slušat ćeš. A onda u dvorištu Careve džamije počinje islamska obredna molitva, namaz. Men only.

Molitva

Molitva

Nastavljamo dalje, tražimo hranu. Jer si na Bašćaršiji, a prvo što ćeš napraviti – otići ćeš jesti, jasno. Hell yeah! Naravno, ovdje ima brdo čevabdžinica i burekdžinica i svaka se čini bolja od druge. Nekako bi bilo logično da smo se odlučili recimo za burek, s obzirom da je jutro. Ali ne. Mi idemo na čevape. Prvo, pa muško! E sada, od svih čevabdžinica, njih nekoliko se istaklo i otišlo u onih top 5. Čevabdžinica Petica, Hodžić, Mrkva, Željo i Željo 2. Ne znam kako vama, ali sama ova imena mame mi osmijeh na lice. Divni Bosanci, moraš ih voljeti! Šetajući okruženi mirisima koji tjeraju želudac da zakruli, pokušavamo naći slobodan stol. Teško. Međutim, nekako ipak uspijevamo. Naručujemo, dobivamo i ostalo je povijest. Rapsodija okusa. Sreća, najveća.

4

10

6

22

1

3

Sretni i siti, krećemo dalje. Istražujemo bašćaršijske ulice u kojima na svakom kantunu možete vidjeti od raznih suvenire poput marama, pašmina, kahvenski takum (set za kavu), usluga kao što je recimo bušenje ušiju, pa sve do slatkih malih kafića u kojima možete sjesti, popiti kahvu i probati nargilu. Kada pričamo o ispijanju kave, Bosanci su po tome daleko najbolji, ako se mene pita. Njihova kahva ili kafa mora biti pravo jaka, aromatična. Poslužuje se u džezvicama s kockicom šećera (ponekada i rahatlukom), a toči se u fildžane, male šalice bez drške. Moram li reći da je ispijanje njihove kave pravi doživljaj? Da, zaista je! Ali opet, što u Sarajevu nije doživljaj?

20

18

17

28

2

29

Hodajući Bašćaršijom ne možete ne zamijetiti male fontane, tzv. česme, ugrađene u zidove. Naime, s obronaka okolnih planina izvire više od stotinu vrela, koja se u potocima spuštaju prema Miljacki. Navodno je u 16. stoljeću ovdje bilo preko 1000 pitkih vrela, od kojih su neki koristili za opskrbu stanovništva, a većina za pravljenje prvih vodovoda. Jedna od najpoznatijih, najznačajnijih i najljepših česmi je ona pored Careve džamije. Ova ukomponirana u vanjski dio zidne ograde česma jedinstvena je po tome što se zimi voda za nju grijala u velikim bazenima. Postoji legenda da se onaj tko popije vodu iz nje, uvijek vrati u Sarajevo. Well, I will drink to that! Pila sam, pila i pila. Dok se nisam nadula kao žabac i pukla. Ako se ja ne vratim ovom gradu, ne znam tko će...

12

13

15

16

Kada pričamo o vodi, nezaobilazan je i poznati sebilj, drvena fontana koja na Trgu golubova od davnih dana opskrbljuje žedne. Jedna kratka digresija. Ako nešto ne volim, ne podnosim, onda su to golubovi. Dapače, iskreno ih se bojim. Rade mi užasnu nervozu i u stanju sam trčati kao Forest Gump ako mi se samo jedan približi. A Trg golubova s razlogom nosi to ime. Nema tih riječi kojima bih opisala svoje stanje uma u trenutku stupanja na ovaj trg. Nema. I dan danas se preznojavam kada se sjetim. A onda, u moru i zraku golubova vidjeli smo Njega. Hodao je polako, kao da je svo vrijeme svijeta njegovo. Kao da je Sarajevo samo njegovo. A budimo realni, ovo vrijeme svijeta JE njegovo i Sarajevo JE njegovo. Ladies and gentlemen, Halid Bešlić.

Ne, nismo se slikali. Iako je moja polovica već bila u stanju pripravnosti, upaljen fotoaparat, gurajući me prema Bešliću – slike nemamo. U ključnom trenutku golub je proletio vrlo, vrlo blizu moje glave. Sljedećih sam sat vremena morala slušati kako bi bilo dobro da smo se iz Sarajeva vratili s fotografijom Bešlića i kako nam nitko neće vjerovati da smo ga vidjeli. Moji blijedi argumenti poput ''Ali mi ni ne slušamo Bešlića…'' ili ''GOLUB! JESI VIDIO GOLUBA KOJI ME SKORO UBIO!?'' nisu dočekali dobrodošlicu s druge strane. Što god da sam u tom trenutku rekla, s druge strane je dočekano ovako:

Uskoro sjedamo u (napokon) burekdžinicu Bosna. On malo nervozan zbog Bešlića, ja puno nervozna zbog gladi. Naručujemo sirnicu. OPREZ! Burek je s mesom. Sve ostalo su pite. Upozoreni ste.

Naravno, kako to uvijek biva na putovanjima, ni ne okreneš se, a već je dan na izmaku. Vraćamo se u hostel, gdje ćemo se presvući i otići (ponovno) u Cheers utvrditi gradivo. Cheers!

Sljedeći dan odlučujemo otići u razgledavanje malo drugačijeg Sarajeva od onog jučerašnjeg. Stojeći na Latinskoj ćupriji, jednom od najstarijih sarajevskih mostova, promatrajući impozantne građevine koje te okružuju - ne možeš, a da se ne diviš ovim ljudima. Sarajevo, grad koji je doživio najdulju i najtežu opsadu grada u povijesti modernog ratovanja, u kojemu je ubijeno preko 11 000 ljudi, a ranjeno više od 50 000, grad u kojemu nema zida koji nije bio pogođen, oštećen ili srušen i u kojemu su ekonomija, politika i kultura potpuno uništene. A danas… Grad je to koji se uspio izdići iz pepela i koji bilježi najbrži razvoj u regiji. Danas je Sarajevo najveći urbani, kulturni, ekonomski i prometni centar Bosne i Hercegovine te istaknuti kulturni centar na Balkanu, a turistički vodič Lonely Planet ga je uvrstio na svoju listu kao jedan od najljepših gradova svijeta. Da, dok stojiš tamo na Latinskoj ćupriji, iznad Miljacke, okružen impozantnim Sarajevom – ne možeš, a da se ne diviš ovim ljudima. Da im se pokloniš. Sarajevo, bravo i samo polako naprijed!

24

23

26

Ovaj drugi dan istraživanja zaključujemo u Cheersu. Zamislite. Ali što ćete, kada je negdje dobro, dobro je. S obzirom da nas sutra čeka vjenčanje, večeras odlučujemo laganini. Rekao je nitko. Ikada. Cheers!

Napokon, dugo očekivani dan je došao. Vjenčanje. Neću puno o njemu. Samo ću reći da se vjerojatno nikada nisam toliko zabavila i nasmijala kao taj dan. Kada kažu da su Bosanci divni i predivni domaćini, uslužni, zabavni, duhoviti do bola i dobri kao kruh – da, vjerujte im, kažu dobro.

Sljedeće jutro, nakon što smo malo došli sebi od jučerašnjeg divnog i prilično emotivnog dana, pijemo jutarnju kavu / kafu i šaljemo razglednice. Jer otići na putovanje, a ne poslati razglednice… Ne znam, to bi bilo kao da ste došli na Bašćaršiju, a niste pojeli čevape. Ili kao da se u Sarajevu ne orijentirate po katedrali. Ili da se iz Bosne i Hercegovine ne vratite s nekoliko kilograma više. Kužite? To je jednostavno 'božemesačuvaj'!

Kako nam se cijeli vikend nekako vrtio oko hrane, zašto tako ne bi bilo i zadnji dan? Prisustvovat ćemo pravom bosanskom ručku i uživati u njihovom pravom gostoprimstvu. Zadnji touch koji je savršeno zaokružio naš boravak ovdje. Ok, zaokružio je još malo i nas same. Ali bolje da ljulja, nego da žulja. Tješimo se.

Bilo kako bilo, Sarajevo je jedan od onih gradova kojemu ćeš se uvijek iznova vraćati. Pogotovo ako si popio vodu iz česme. Onda moraš. Ja hoću!

#Sarajevo