La vie en rose

Bilo je to prije nekoliko godina. Spakirala sam stvari i krenula put Pariza, u jedan od najljepših i najromantičnijih gradova svijeta. U grad kulture, umjetnika i boema, dobre hrane i još boljeg vina. Grad koji nikada ne spava, u kojemu svatko može naći neki svoj kutak i mjesto pod suncem. Da. Pariz je na papiru jako puno obećavao. Logično, bila sam preuzbuđena. Presretna. Ej, idem u Pariz! Sigurno ću u nekom kantunu zadimljenog malog kafića u Latinskoj četvrti slušati intelektualna nadmetanja Hemingwaya i Gertrude Stein, a na Montmartru šetati ruku pod ruku s Picassom i Dalijem. I da. Imala sam deal s Edith Piaf. Trebala mi je svaku večer pjevati ispod prozora. Velika očekivanja? Ha, nema šanse!

Međutim, nešto se putem dogodilo. Negdje je nešto zapelo. Zašto Pariz i ja nismo kliknuli? Ne znam. Zašto se nisam družila s Hemingwayem i Stein u zadimljenom kantunu malog kafića u Latinskoj četvrti? Isto ne znam. Možda jer jednostavno nije bilo nijednog slatkog malog kafića sa zadimljenim kantunom. Jesam li šetala s Picassom i Dalijem na Montmartru? Ne. Nisam ih našla. S mačetom Indiane Jonesa sam se probijala kroz brdo i njegovu gužvu. I ne, Piaf mi nije pjevala pod prozorom. Zašto? To je isto jedna misterija na koju nemam odgovor. Doma sam se vratila s popriličnim kaosom u glavi i izmiješanih osjećaja.

''Kako je bilo u Parizu?''

''Dobro. Ok. Lijepo. Ok. Stvarno ok.''

Ni sama nisam znala odgovoriti na pitanja koja su mi se postavljala. Jer Pariz jednostavno u meni nije ostavio traga. Apsolutno nikakvog. Ona ''must seen'' mjesta smo naravno obišli. Realno, oko njih zapravo i nema puno priče. Kao i sva ostala takva mjesta u bilo kojem drugom kutku svijeta – neka te ostave više, neka manje bez daha. Da, popela sam se na vrh Eiffelovog tornja, gledala sam Mona Lisu u Louvru, ušla sam u Notre Dame i vozila se brodom po Seini. Jer kako bih inače mogla reći da sam bila u Parizu, zar ne? Takva mjesta jednostavno moraš obići i točka. U kojem god da si gradu. To su razvikana žarišta koja čine grad prepoznatljivim, koja imaju svoj izgled, priču i povijest.

Međutim, srce i duša grada su po meni nešto potpuno drugo. One male skrivene uličice koje pršte životom, zavučeni pubovi i restorani, ljudi, njihov jezik, ponašanje i mentalitet. Iće i piće grada, glazba, ples, umjetnost i kultura. Njegovo disanje. Ako takve stvari upoznaš, vidiš, čuješ, okusiš i dodirneš, ako te taknu i naježe… E onda je to to. Stvorena je neraskidiva spona između grada i tebe. Rodila se ljubav za cijeli život.

Ali ponekada se jednostavno ništa od toga ne dogodi. Ponekada ti se, kao meni tada, dogodi Pariz. Možda su bila kriva moja očekivanja. Možda sam bila na krivim mjestima u krivo vrijeme. Možda je jednostavno kriv moj preveliki trud. Možda nisam ja trebala tražiti Pariz, nego pustiti da on nađe mene. Da mi se pokaže i otvori. Da mi zasvira. Neku svoju, samo sebi svojstvenu glazbu. Ali Pariz je šutio. A ja sam svakim korakom bila sve smrknutija.

Od tada je prošla koja godina, a ja se još uvijek nisam zapravo potpuno oporavila od razočarenja. Grad koji je toliko puno obećavao, a jedino što mi je dao je nemir. I zato sam odlučila da je vrijeme za popravni. I njegov i moj. Ovaj put sam u Pariz odlučila krenuti s drugačijim stanjem uma. Opušteno i lagano, bez prevelikih očekivanja, okvirnog plana puta koji je podložan promjenama. Bit će što bude, zar ne? A društvo? I ono je bilo malo drugačije od mog uobičajenog. S bakom, jednom od mojih svjetskih žena. I ona je, kao i ja, s Parizom imala slično iskustvo te smo mu obje htjele dati drugu šansu. S priličnim uzbuđenjem što se tiče zajedničkog druženja, spakirale smo kofere i krenule put najromantičnijeg grada na svijetu. Baka i ja.

Ok, prije nešto krenem u tour de Pariz, moram naglasiti nekoliko stvari. Ako ikada putujete u ovakvom ili sličnom društvu, na neke stvari jednostavno morate pripaziti. Usporite tempo, imajte oči uvijek širom otvorene i budite spremni na konstantne razgovore sa strancima. I da, nije na odmet da se krećete u blizini kafića koji u ponudi imaju kvalitetnu kavu i rakiju.

Naime, za mene je tempo putovanja jako bitan. Brzi, jako brzi tempo. Nikakav drugačiji ne dolazi u obzir. ''Gacam'' ulicama kao da nema sutra. Međutim, ponekada se jednostavno moraš prilagoditi. Naći sredinu. Zato sam ja morala usporiti, a baka malo ubrzati. Rezultat? Prilično neartikulirano hodanje pariškim ulicama. Dodajte tome i moje često naglo zastajanje nasred ulice kako bih na karti mogla vidjeti gdje se točno nalazimo i kojim putem dalje krenuti, zbog čega se baka redovito sudarala s mojim leđima i vuola - dobijete jednu prilično živu sliku kako izgleda ''šetanje'' bake i unuke. Odlično, zar ne?

Također, moja baka je jedna od onih koja bi i s crnim vragom malo popričala jer zašto ne. Ja nisam. I baka to zna. A kada sam joj rekla da se ježim onih malih usputnih razgovora s poznanicima i strancima jer jednostavno ne vidim smisao u tome, baka je to shvatila kao poziv samoj sebi da me ''nauči socijalizaciji''. Nevjerojatno koliko može biti jaka kada te gura prema ljudima. Doslovno. Gura. Prema. Ljudima. Jesam li pričala? Jesam. Morala sam. A Francuzi ne samo da su odgovarali, nego su u toj konverzaciji bili zapravo prilično susretljivi i uslužni. Usudila bih se čak reći dragi i divni. Uglavnom, rezultat petodnevnog guranja? Evo me doma, pronalazim samu sebe kako u liftu govorim susjedu – kažu kiša će, a susjed polako odgovora – da, kiša će. I znate što? Kiša je i padala.

Sve u svemu, jasno vam je zašto smo se morale kretati u blizini kafića? Rakija je ponekada jednostavno bila prijeko potrebna i njoj i meni. Nakon koje smo se opet voljele najviše na svijetu.

Ok, sada kada smo to razjasnili, vežite se. Polijećemo. Krećemo u ne baš uobičajeni Pariz, već u malo drugačiji i meni puno draži. U onaj Pariz koji je bezbroj puta opjevan. O kojemu su se pričale priče i snimali filmovi. Da, jesam. Napokon. Doživjela sam ga. Pariz mi je ovaj put pjevao. A ja sam hodala ulicama sa smješkom na licu, upijajući njegovu melodiju. Ponekada bih zatvorila oči i usporila. Baka bi tada (opet) naletjela na moja leđa, psujući mi sve po spisku, potiho, da ju nitko osim mene ne čuje. Razbudila bi me, pa bismo krenule dalje. Do sljedećeg sudara.

SHAKESPEARE AND COMPANY

''I created this bookstore like a man would write a novel, building each room like a chapter, and I like people to open the door the way they open a book, a book that leads into a magic world in their imaginations.''

– George Whitman

Pariz je uvijek dobra ideja, rekla je Audrey Hepburn. I mislila je na Shakespeare and Company. Uvjerena sam. Ako se mene pita, ovo carstvo knjiga je jedno od najljepših mjesta na svijetu. Ne, nisam obišla svijet. Ali jednostavno ne mogu zamisliti da igdje postoji išta ljepše, divnije, toplije. Ovdje se čovjek osjeća tako dobrodošlim i svojim. Kao da su sve ove prašnjave knjige na drvenim policama čekale samo tebe. Smiju ti se, zovu te, izazivaju, tjeraju na razmišljanje i preispitivanje. Osjećaš prisustvo onih najvećih, ali zapravo tako jednostavnih. Aha, ovdje si s njima na 'ti'. Svoji ste si. Znate se. Oh, kakav vremeplov. Drugi svijet. U koji kada jednom uđeš, više nikada ne želiš izaći. Da, jednostavno nemaš potrebe više biti dio vanjskog svijeta. Ovaj ti je dovoljan. Moje mjesto pod suncem? Ajde pogodite.

Inače, Shakespeare and Company priča počinje još davne 1919. godine, kada se njegova vrata otvaraju zahvaljujući velikoj zaljubljenici u književnost, Sylviji Beach. Nije dugo trebalo da ovo mjesto postane kulturno središte u kojemu su se svakodnevno okupljali najveći umovi Izgubljene generacije, poput Ernest Hemingwaya, F. Scott Fitzgeralda, T.S.Eliota, James Joyca i Gertrude Stein. Knjige koje su se ovdje mogle naći (kupiti, posuditi ili samo čitati) su bile visoke kvalitete, a među njima je bilo jako puno onih koje su u to vrijeme bile kontroverzne i zabranjene u Velikoj Britaniji i SAD-u, kao što su recimo ''Ulysses'' James Joyca ili ''Ljubavnik Lady Chatterley'' D.H. Lawrenca.

Njemačkom okupacijom Francuske 1941. Shakespeare and Co. zatvara svoja vrata, da bi ju tek 1951. godine ponovno otvorio George Whitman te kao takva ostaje do dana današnjega. Tijekom svih tih godina, Whitman je uspio zadržati onaj stari i romantični štih koji je njegovala Sylvia Beach. George Whitman je jednom svoju knjižaru opisao kao ''društvena utopija umaskirana u knjižaru''. Naime, svi slučajni i namjerni prolaznici, pisci, umjetnici i intelektualci su ovdje imali svoje utočište. Za svakoga se uvijek pronašao mali ležaj među policama gdje su mogli prespavati i boraviti. Zauzvrat su morali učiniti samo tri stvari: pročitati jednu knjigu dnevno, pomoći u knjižari nekoliko sati na dan i prije nego što odu - napisati svoju autobiografiju na list papira. Do danas je prikupljeno i očuvano na tisuće takvih kratkih osobnih priča koje su iza sebe ostavile generacije i generacije pisaca, putnika i sanjara.

Raj? Da, raj.

LATINSKA ČETVRT

Nakon izlaska iz Shakespeare and Co. (ako izađete), put vas dalje vodi u samo središte Latinske četvrti u kojoj su se smjestili mali kafići, restorani, kina, jazz klubovi, razni štandovi s knjigama, pločama i suvenirima. Ovu četvrt, koju još nazivaju i Studentskom četvrti, uglavnom povezuju s umjetnicima, intelektualcima i boemskim načinom života.

Još od srednjeg vijeka ovom četvrti dominira sveučilište Sorbonne kojeg je 1253. godine osnovao Robert de Sorbon za 16 siromašnih studenata bogoslovlja. Uskoro Sorbonne postaje važan obrazovni centar Pariza. Inače, u to doba je kralj Filip II sveučilišta ovlastio kao društva koja su svojim učiteljima i studentima dozvoljavala samostalno djelovanje neovisno o kruni i porezima. Predavanja su se održavala na otvorenome, a studenti i učitelji su u Pariz dolazili iz cijele Europe. Uskoro se u ovom dijelu Pariza otvaraju i ostala sveučilišta, poput College de France na čijem ulazu stoji natpis: ''Docet omnia''. U prijevodu: Ovdje podučavamo svih. Čega se i dan danas drže. Naime, predavanja su ovdje potpuno besplatna i otvorena za svih.

Godine 1968. na Boulevard St-Michel u Latinskoj četvrti francuski studenti su digli na noge cijeli Pariz, a i šire. Naime, na sveučilištu Nanterre su se okupili francuski umjetnici lijeve političke orijentacije, podržani grupom studenata, kako bi raspravljali o klasnoj diskriminaciji koja je u to vrijeme vladala Francuskom. Prosvjednici su zauzeli dvoranu na fakultetu, ali su ubrzo potjerani od strane policije koju je pozvala uprava fakulteta. Kako su se prosvjedi nastavljali, tako je uprava odlučila zatvoriti fakultet, što je pokrenulo lavinu događaja. Studenti sa Sorbonne su počeli prosvjedovati protiv zatvaranja Nanterre i izbacivanja studentskih vođa s fakulteta. Cijela studentska organizacija se digla na noge, zajedno sa francuskim stanovništvom koje je zahtijevalo ostavku francuskog predsjednika de Gaullea. Studenti su zatvarani i osuđivani, a de Gaulle je usprkos demonstracijama dobio većinu na prijevremenim izborima. Unatoč svemu, 1968. godina je ostala u francuskoj svijesti kao godina koja je pokazala snagu ujedinjenog pokreta u borbi protiv državne represije i kao takva je postala neizostavni dio francuskog nacionalnog identiteta.

S obzirom da se nakon studentskih prosvjeda Boulevard St-Michel okrenuo trgovini te je kao takva ova ulica poznata do dana današnjeg, moram priznati da se ovdje nekako osjeća kako se taj studentski identitet izgubio. I iako je strašno interesantno hodati ovim krcatim ulicima Latinske četvrti, ipak ću vam otkriti jednu tajnu. U Latinskoj četvrti se nemojte zadržavati u istim tim prometnim ulicama. Skrenite, uđite u one mirnije, tiše. E tu se događa ''pariška revolucija''. Skrivena od očiju javnosti i škljocanja fotoaparata. Samozatajna, ali nikada oslabljena. Ukoliko u ovom trenutku trebate kratki predah, preporučam vam mali nemokercijalni kafić Odette. Ovdje ćete barem na kratko doživjeti onaj Pariz koji svi tako jako želimo doživjeti. Sjećate li se onog mog deal-a s Edith Piaf na početku ove priče? Da, ovdje mi je napokon pjevala. I ja sam joj zauvijek zahvalna na tome.

PANTHEON

Impresivna građevina u Latinskoj četvrti koja vas vodi malo dalje u povijest. Međutim, nikako ju nemojte zaobići. Mi, zahvaljujući mojoj baki, nismo. Impresivna građevina izgrađena 1790. godine nekada je bila najveća pariška crkva i najraniji spomenik neoklasicizma. Prije nego što je dovršena, revolucionarna vlada Pariza je oduzela sve religijske predmete kako bi osigurala sredstva za javne radove. Tijekom sljedećih desetljeća njena uloga se konstantno mijenjala. U jednom periodu se ovdje čak nalazio i laboratorij za fiziku, gdje je fizičar Jean Bernard Foucault dokazao svoju teoriju da se se zemlja vrti oko svoje osi u pravcu kazalje na satu. U to ime, danas se ovdje nalazi posveta otkriću u obliku sata u sredini. Međutim, građevina je tek 1870. godine proglašena ''neopredijeljenim hramom'' – Pantheon. U spomen revoluciji, ovdje je podignut 'La Convention Nationale', umjetničko djelo koje ne možeš prestati gledati. Tekst koji je na njemu uklesan ''Vivre libre ou mourir'', u prijevodu ''Živi slobodno ili umri'', mi se toliko uklesala u pamćenje da, čak i sada dok pišem o tome iz udobnosti svoga doma, ne mogu, a da se ne naježim. Spektakularno.

Inače, u predivnoj kripti ispod Pantheona počivaju veliki francuski filozofi, književnici i naučnici: Volatire, Jean Jacques Rousseau, Victor Hugo, Emile Zola, Pierre i Marie Cuire te mnogi drugi.

SEINE

Nakon Pantheona, prošetajte duž Seine. Osobno, ne preporučam vam vožnju brodom. Kako bi rekla meni jedna draga osoba: ništa spektakularno. Iako nemam ništa protiv nikoga, ali od Kineza i njihovih fotoaparata zaista ne vidite prst pred nosom. Pa ukoliko niste ljubitelj klaustrofobije, Seinu odradite hodajući. Ovdje je jedan poseban svijet. Jesam, izgubila sam se u moru antikvitetnih štandova punim starih gramofonskih ploča, knjiga, i postera. Pa čak i među štandovima sa cvijećem. I jesam, ovdje sam nakratko izgubila baku. Ili je ona izgubila mene. Nisam sigurna.

CAFE DE FLORE

''Pa ti bi samo po kafanama!'', kaže ona meni.

''Ej, ali ovo je Cafe de Flore!''

''Dobro. Ionako mi treba rakija.''

''Slažem se!''

Smješten u St-Germain des Pres četvrti (blizu Latinske četvrti), ovaj kafić je kultno mjesto okupljanja umjetnika i intelektualaca koji svoj izgled nije mijenjao još od onih svojih najzlatnijih vremena - klasični art deco interijer s crvenim sjedalima, mahagonijem i ogledalima.

Inače je ova četvrt puna sličnih mjesta kao Cafe de Flore. Gdje god sjednete, u koju god da uličicu provirite, nećete požaliti. Pronaći ćete se kako sanjarite o nekim drugačijim i prošlim vremenima. Garantiram.

Također ne mogu, a da ovdje ne spomenem Musee d'Orsay. Iako ovaj put nismo ulazile unutra, ovaj muzej (nekadašnja željeznička stanica) mi je toliko ostao u lijepom sjećanju da je jednostavno nezaobilazna postaja u pariškoj ruti.

JARDIN DES PLANTES

Ako govorimo o prirodi, baka i ja ovdje imamo jednu posebnu priču. Naime, oduvijek sam s njom šetala po obiteljskoj šumi i grlila stabla. Ako me netko naučio kako slušati i voljeti prirodu, onda je to ona. Osim ptica. Njih ne volim. Njih se bojim. Panično. Uglavnom, odvojiti jedan dan za prirodu nama je bio pod obavezno.

Odlučile smo se za Jardin des Plantes, kraljevski vrt s ljekovitim biljem i botaničkim vrtom, koji se nalazi u istoimenoj četvrti. Nekada se ovdje nalazila i škola botanike, prirodoslovlja i farmacije. Zanimljivo je da se u Jardinu nalazi i Prirodoslovni muzej koji je ovdje još od 18. stoljeća, kada je je općenito prirodoslovlje predstavljalo avangardu suvremene misli (Podrijetlo vrsta Charles Darwina je objavljeno tek stoljeće nakon). Utemeljitelj muzeja, Comte de Buffon, osmislio je i preustroj Jardina, lansirajući ga tako na vodeći položaj znanstvenog svijeta.

Kako slike znaju govoriti više od tisuću riječi, možda je bolje da stanem i pustim vas da uživate u njima. Kao što smo baka i ja uživale u vrtu i muzeju. Inače, ako imate ispod 26 godina – muzej je za vas besplatan.

Da, i još nešto. Vrt je bio pun ptica. Pun. Ptica. Pun. Ptica. Pun.

Ptica.

RUE MOUFFETARD

Ostajemo još malo u četvrti Jardin des Plantes. Reći da si upoznao neki grad, a da nisi otišao na njegovu tržnicu jer isto kao da ja kažem kako volim ptice. Laž. Zato usmjerite svoje korake prema Rue Mouffetardu, u jednu od najstarijih uličnih tržnica u Parizu. Osjetite kako grad diše. Nećete požaliti.

ČETVRT OPERA

''Mislim da sam u prošlom životu hodala kristalnim dvoranama svoga dvorca. Sunčeve zrake su se odbijale o moju kosu, čineći zlatne sjene po zidovima. Hodala sam bosa po škripavim parketima, a haljina je tiho lelujala za mnom.''

Da je baka ovo ikome drugome rekla, ne bi ju razumio. Ali ja, kojoj su Gertrude Stein i Hemingway nekada bili najbolji prijatelji, razumjela sam ju savršeno.

Inače je četvrt Opera, koja je i potakla bakine misli o njenom mogućem prošlom životu u Belle Epoque eri, prilično drugačija od ostalih. Ovdje ulazite u jedan drugačiji pariški svijet. Svijet mode i luksuza. Veoma je interesantno koliko je Pariz drugačiji s ove strane Seine. Nekada kraljevsko, danas bankarsko, burzovno i novinarsko središte, prepuno je poslovnjaka koji preko dana užurbano trče po ulici, a navečer u svojim svečanim oblekama laganim korakom hodaju prema kazalištu.

Ja naravno ne bih bila ja da i ovdje nisam našla ''kafanu'' koja se nalazi točno preko puta raskošne opere koju je za Napoleona dizajnirao Charles Garnier. Riječ je o Cafe de la Paix, poznatom okupljalištu zaljubljenika u kazalište, koji svoja vrata ima otvorenima još od davne 1862. godine. Ovdje budite spremni čekati slobodan stol. Međutim, čekanje nije toliko strašno, s obzirom da vas usmjere prema šanku gdje će vas uslužiti s čašom šampanjca. Ili čime god želite, jasno. Svojim starinskim izgledom i duhom Cafe de la Paix vas odvodi u vremena gdje još nikada niste bili.

Vidim baku kako je mislima odlutala. Sigurno negdje hoda bosa kristalnim dvoranama svog dvorca. Dok joj se sunčeve odbijaju o kosu, a haljina tiho leluja…

RUE ROYALE

Od Opere do hotela, koji nam je smješten samo jednu četvrt ''ispod'' – četvrt Tuleries, odlučujemo prošetati. Krenule smo i više nikada nismo stale. Oh da, taj smo dan nekako uspjele pješke proći uzduž i poprijeko, ne samo Operu i Tuileries, već i Beaubourg i Les Halles četvrt. Kako, ne pitajte. Ni same ne znamo. Jasno, nije nam krivo. Dapače, vidjele smo sve ono što se može vidjeti kada se slučajno zaluta u ulicu koju niste planirali. Odjednom se nađete na nekom trgu kojemu ne znate ni ime ni položaj na karti. Jer ste se izgubili.

''Čekaj, mislim da sam držala kartu naopako. Ne, nisam. Ili jesam? Ne znam. Uopće ne kužim gdje smo. Gotovo je bako, izgubili smo se.''

Sada s odmakom mogu reći da nas je moje vođenje odvelo tamo gdje nas nijedan vodič ne bi odveo. Da. Recimo to tako. Ako nešto nemam, onda je to osjećaj za orijentaciju. Užasna sam po tom pitanju. Užasna. Bilo kako bilo, taj smo dan prošli (slučajno) sve – od Grande Roue de Pariz, Place de la Concorde, preko nekakvog parka kojemu još uvijek nisam otkrila ime, pa sve do Place Vendome i još svašta nešto. Neka mjesta smo prošle i po nekoliko puta. Čisto da utvrdimo. Jer je lijepo. I impresivno. I kartu sam držala naopako. Ali je bilo lijepo. Eto.

Uglavnom, Rue Royale. Negdje u blizini našeg hotela (ili možda nije – nemojte me uzeti za riječ), nalazi se Rue Royale. Ovo je inače ''kratka'' ulica smještena između Place de la Concorde i Place de la Madeleine, gdje se nalaze ONI. Chanel, Dior, Gucci, Vuitton, Hermes i ostali nedodirljivi.

Inače nisam osoba od shoppinga. Zaista, ali zaista ga ne volim. Šetnja po dućanima je za mene mučenje, a traženje odjeće i obuće smrt. Ne volim čak ni izloge gledati. Toliko mi je mrsko. Ali ovo, oni, njihova odjeća, njihovi izlozi… Čak je i meni bilo jako teško odvratiti pogled. Čudiš se samome sebi. Tvoj mozak vodi neku svoju borbu, unutarnju raspravu. Što tu može toliko koštati? To je odjeća. Samo odjeća. Precijenjena. Preskupa. Bolesno. Međutim, okreneš se ponovno. I u istom tom izlogu više ne vidiš SAMO odjeću. Vidiš umjetnost. Čistu umjetnost.

Btw, jeste li znali da postoji Baby Dior? Ne. Nisam ni ja. I da. Postoji.

MONTMARTRE

Umjetničko brdo. Svima vjerojatno najljepši dio Pariza. Da je samo mrvicu manje ljudi, u potpunosti bih se s time složila. Ali ej, ne može sve biti savršeno. Međutim, nevjerojatno je u kolikoj mjeri ovdje vlada jedna opuštena atmosfera. Svi su sretni i nasmijani. U svojim filmovima i svojim sanjarenjima. Kao da ih se ne dotiču enormne gužve zbog koji je ponekada zaista teško hodati ulicama. Baka kaže da je to zbog umjetnosti koja opija ljudski um. Koliko god da se htjela složiti s njom, jednostavno ne mogu. Mislim da su ljudi na Montmartru takvi jer je jednostavno zrak gore malo rjeđi. Eto, rekla sam. So kill me!

Jedna usputna crtica. Ukoliko ste pivopija, kao recimo ja, prilikom ulaska u Pariz ostavite sve nade da ćete ovdje popiti dobro pivo. Pariz se ne može baš pohvaliti pivskom ponudom. Također, nikako nemojte naručiti Monaco Beer. Aposlutno nikako. I da vam život ovisi o tome. Vjerojatno sam trebala shvatiti da sam napravila kardinalnu grešku naručivši Monaco kada je oko nas nastao tajac. Da, doslovno tajac. Vlasnik galerije (koja je bila smještena tik do restorana u koji smo sjele) me tiho i sažalno pogledao. Kada je Monaco došao za stol, shvatila sam i zašto. Monaco. Je. Ružičast. S čudnom pjenom. Ružičast. Okus? Kombinacija šampona i žvakaća. Jesam li rekla ružičast? Da. Ružičast. Vlasnik galerije se počeo smijati i na hrvatskom pitao: ''Dobar Monaco, a?''. Eto. Pouka: Hrvata ima posvuda i Monaco je ružičast.

Uglavnom, bez obzira na rijedak zrak i Monaco Beer, Montmartre zaista vrijedi pogledati. S čime će vas više oduševiti, teško je reći. Gore je nekako sve vrijedno vidjeti. Doslovno sve. Od onog posljednjeg preživjelog vinograda u Parizu gdje jedino što čujete je TIŠINA, pa sve do Place du Tertre -gužvovitog malog trga u samome središtu koje je puno portretista. Od poznatog noćnog kluba Brzi zec i brojnih drugih malih i predivnih restorana i kafića, pa sve do Muzeja Montmartre, raznih galerija i ateliera. Možda vas oduševi ona mlada Francuskinja koja je odlučila napraviti fantastični performans nasred ulice. Možda ona pjevajuća skupina mladih koji sjede na pločniku, ne mareći za nikoga i ništa. Ili možda pak onaj stari koji je uzeo violinu i zasvirao tužnu, najtužniju melodiju. Da, Montmartre ostavlja bez daha i savršeno zaokružuje parišku priču. Moju priču.

Jer na kraju svega, na kraju dana – sjesti na vrh stepenica ispred Sacre Coeura s kojih se pruža pogled na cijeli Pariz – bolju točku na i ne možete dobiti. A onda odjednom sav šušur oko vas stane, ljudi utihnu, koraci se umire. Dobro poznata melodija La vie en rose odjekuje oko nas. Taktovi se tiho šire brdom. Lagano putuju, lebde. Cijeli Pariz je stao da ju sluša. Samo nju. Samo njen La vie en rose. Divota. Shvaćam da je oko mene užasna gužva. Ali ne smeta. Nasmijem se. Možda ipak nije do rijetkog zraka…

I na kraju svega, Pariz mi je ipak zapjevao. Divnu, najdivniju melodiju. A ja sam ju čula. Napokon sam ju čula.

#Pariz #ShakespeareandCompany #Latinskačetvrt #Pantheon #Seine #CafedeFlore #JardindesPlantes #ČetvrtOpera #RueMouffetard #RueRoyale #Montmartre