It's raining men

Putovati, istraživati i upoznavati – nema mi ljepšega i dražega. Kada bi (ne)obveze dozvoljavale, pakirala bih kofere svakih nekoliko tjedana i kretala put svijeta. Međutim, osim spomenutih obveza, postoji tu još jedna sporna stvar. Ovo ''pakiranje''. Spremanje. Slaganje i odlučivanje što uzeti, a što ne uzeti sa sobom. E to mi je nešto najgore. Ne volim. Ne volim! Koferi mi rade stres i pretvaraju me u nepodnošljivu zvijer pokraj koje nije pametno biti u tim trenucima. Bez kulture i pardona, psujem na sve strane, spremna nekoga ubiti. Baciti kofer kroz prozor ili osobu koja se tada slučajno našla u mojoj blizini – apsolutno svejedno što ili koga ću prije baciti i da, u stanju sam.

Dakle, pakiram se u zadnji tren. Naravno da se spremam u zadnji tren. Dok neki imaju kofer spakiran već dva dana prije putovanja, ja ga nemam spakiranog ni dva sata prije. Jer se vodim onom: ''Ma lako ću. Što mi je to, par minuta posla. Samo da pobacam ono najnužnije i to je to.''. Aha. Kakva sam ja glupa glupača. ''Lako ćemo. Samo najnužnije.'' Čujem li samu sebe? Kao da se ne znam…

Inače, interesantna činjenica je da s prtljagom uvijek, ali apsolutno uvijek imam problem na aerodromima. Svaki put, kao po nekoj šabloni, kofer mi se šalje na poseban šalter i dodatno provjerava. Oznaka 'too heavy' je moja stara prijateljica bez koje ne bih mogla zamisliti svoje putovanje. Znojenje, preznojavanje, lupanje srca i kolutanje očima su mi malo i predobro poznati osjećaji dok stojim ispred zaposlenika aerodroma i čekam da me pošalju u zatvor jer su pretpostavili da moje cipele imaju ulogu oružja. Iako da vam budem iskrena, ta pretpostavka je razumljiva jer moje cipele zaista izgledaju kao da bi nekoga mogle ubiti. Ali to je drugi par rukava.

Također, ne znam biti ekonomična. Stran mi je to pojam. Nisam sigurna ni što to znači! Biti ekonomičan u pakiranju. Čuj to! Znači moraš uzeti ono najnužnije, ne preopteretiti se i ne komplicirati. Ali kako znaš što ti treba? Kako znaš čega ti je dovoljno, čega previše, što ti može trebati ili što ti je potpuno nepotrebno? Ovu bitku vodim već godinama i nikako da naučim. Ne znam. Mislim da sam glupa. Drugog objašnjenja nema.

Hoće li biti hladno? Je li mi ova jakna pretanka? Da uzmem još i onu? Ili da ju ne uzmem? Jer stupnjevi hladnoće su različiti, svaka jakna prati taj određeni stupanj, a ja ne volim da mi je hladno.

Hoće li biti toplo? Hoće li mi ona jakna biti predebela? Treba li mi uopće ona druga? Možda da uzmem onu majicu koja može zamijeniti jaknu. Pa jaknu preko ruke. Da, može i tako. Ma jednostavno ću uzeti obje jakne. Zlu ne trebalo. Vidite li problem?

E sada, hoće li padati kiša? Na prognozi je nacrtan onaj prokleti crni oblak sa suncem iza njega. Znači iako piše da neće padati, mogućnost padanja kiše je jednaka mogućnosti mog bacanja nekoga / nečega kroz prozor – ogromna. Znači starke ne mogu. A one su mi udobne, super za španciranje. Moram uzeti nešto što je i za kišu i za sunce. A što ako sunce ipak proviri iza onog crnog oblaka i zapeče? Onda će mi biti pretoplo u ovim cipelama za kišu. Znači riješeno, uzimam i starke i cipele. JER KADA JE NACRTAN PROKLETI CRNI OBLAK SA SUNCEM IZA NJEGA, SVE JE MOGUĆE, SUNCE ĆE ZAPEĆI I KIŠA ĆE PADATI! Oprostite na izrazu, ali jebalo ih to sunce iza crnog oblaka! Eto.

Ok, sada kada nisam napravila apsolutno nikakvu eliminaciju stvari i kada sam u kofer stavila ne samo ono što sam planirala, nego sam još i dodala, mogu dalje. Vrijeme je za ostale stvari. Hlače, duge majice, kratke majice, čarape i slično. Ok, kako to sada? Ide li po danu jedan komad od svega? Ili dva? Jer što ako se dogodi neka nepredviđena situacija? Tipa, jedem i zaflekam hlače koje sam mislila i sutra obući? Fleka se ne može oprati. Ima čudnu boju i nalazi se na najvidljivijem mogućem mjestu. I sada sljedeća dva dana moram hodati u 'flekastim' hlačama jer drugih nemam. Jer sam bila ekonomična prilikom pakiranja. Pa eto mi sada. I onda ipak odlučim uzeti još jedan par. Dodam i još jedan. Jer ako sam uzela dva para hlača, što mi onda znače tri. I tako se hlače u koferu gomilaju zbog fleke koja se još nije ni dogodila.

Majice? Bolje da ni ne započinjem pisati o OVOM problemu.

Čarape, gaće i ostalo rublje. Pet, šest, možda i sedam komada od svega. Po danu. Mislim da je to ok. Ovdje nemam puno toga za nadodati. Omjer mi se čini racionalan i pomno promišljen. Da.

Odjeća i obuća (čitaj: cijeli ormar) su uredno složeni u kofer. Gledaš ga i dođe ti da sjedneš u kut sobe i plačeš. Jer u njemu više nema mjesta, a ti još moraš unutra staviti kozmetiku, higijenske potrepštine, ručnike, malu putnu peglu za odjeću, kišobran, punjače, knjigu, možda još jedne tenisice, izbaciti jednu majicu, napraviti si mjesta da možeš staviti još petnaest pari čarapa, makneš jedne hlače, dodaš četiri majice, ipak vratiš onu jednu majicu koju si prije izvadio, vratiš i one hlače, makneš dva para čarapa, ali na kraju i njih vratiš, pa dodaš još jedan par i onda se zadovoljno nasmiješ. Jer si ipak sve lijepo složio i uzeo što ti treba. Zatvoriš kofer. Malo teže ide, ali ide. Sjeo si na njega i patent te morao poslušati. Eto. Riješeno.

Sretno trljaš ruke i izlaziš iz sobe, puštajući kofer iza sebe do polaska. A onda ti nešto slučajno zapne za oko. Prođe ti kroz glavu: ''Ma nije valjda!''. Polako okreneš glavu u smjeru predmeta. Polako, jako polako. Oči ti se rašire. Srce počinje lupati kao ludo. Jer jakna. Jakna, prokleta jakna za kišu i hladnoću! Ona druga koju MORAŠ uzeti sa sobom. Ostala je van kofera. Istog onog koji si pokušavala samo minutu prije zatvoriti teškom mukom. I jedva uspjela. Da. I tako sada stojiš i gledaš u tu prokletinju van kofera i misliš si: ''Ne mogu. Ne. Ne treba mi. Nemam snage. Neće padati kiša. Ono sunce iza crnog oblaka će se ipak pojaviti. Neće mi biti hladno i neću se smočiti.''.

Odluka je pala i jakna je ostala u Rijeci, obješena na vješalici u ormaru.

I znate što? Sunce iza crnog oblaka se ipak nije pojavilo. Padala je kiša.

#kofer #putovanje #pakiranje