Moji su drugovi biseri rasuti

I dogode ti se tako neki ljudi. Koji uđu u tvoj život kada se najmanje nadaš. Uđu i više nikada ne izađu. Ikada. Zalijepi se đubrad za tebe kao hobotnica. Ok, zaljepiš se i ti za njih. Ali ej, lijepo vam je tako. Ugodno. Kužite se. Svoji ste si. Zajedno ste u smijehu i plaču, ruganju i sarkazmu, u buci i tišini, razgovorima i raspravama. Ponekada vam ti ljudi pomognu pronaći put, ponekada zajedno lutate. Hodate rame uz rame, oslonac ste jedni drugima. Uvijek vjetar u leđa, nikada kočnica. Zamisliti život bez njih? Teško.

Da, dogode ti se tako neki ljudi. Ako imaš sreće. Meni? Meni su se dogodile njih dvije. Kako, ne znam. Samo jesu. Kako su ostale isto ne znam. Ali jesu i to. Ok, jeste li upravo zamislili onu klišej slow motion scenu iz reklama za šampone u kojoj najbolje frendice skakuću ulicom ruku pod ruku dok im duge sjajne kose zdravo vijore oko široko nasmijanih lica? Jeste, zar ne? Ja jesam. Čak mi je palo na pamet kako zapravo moram skočiti do dućana jer mi je boca šampona opasno pri kraju. I vama je to palo na pamet, zar ne? Da, znam.

Ok, ne brinite, ovo nije još jedna srcedrapajuće osjećajna ''bffforlife'' priča. Ili reklama za šampon. Rekao bi Balašević: ne samo da to ne volim, nego mi se malo i gadi. Jer prvo i osnovno, duge sjajne kose? Dajte molim vas – duge kose u čvoru, eto što mi imamo. I ne, ne skakućemo. Ok, ova jedna trči maratone kao sumanuta, kao da nema sutra. Ali skakutanje... Hvala, ali ne hvala. I ovi osmijesi od uha do uha... Dobro, možda bih ja trebala malo poraditi na tome, priznajem. Možda nije uvijek lijepo biti ciničan gad i sarkastični smrad. Možda se onaj zlobni podsmijeh ne računa kao normalni osmijeh. Možda. Da, možda bih trebala poraditi na tome. Trebala bih. Možda.

Ne, ovo je priča o odlasku u nepoznato. O hrabrosti i entuzijazmu. O odlascima i ponovnim susretima. O nama. O svima.

Znate onu poznatu Bajaginu: ''Moji su drugovi biseri rasuti po celom svetu...?'' E da, to su one. Svaka u svom kantunu svijeta. Jedna u Maleziji, druga u Kolumbiji. Svaki put kada to kažem moram se uštipnuti za obraz, ma koliko god da to često govorila. I vjerojatno se nikada neću naviknuti. Jedna u Maleziji, druga u Kolumbiji. Prilično nevjerojatno zvuči. Ali eto, živa istina. Spakirale su svoje kofere i na određeno neodređeno vrijeme su otišle. Hrabrost ili ludost, ne znam. Što god da je, nije lako. Otići iz svoje komforne zone i uputiti se u nepoznato, ne znajući što te čeka, kad se vraćaš i vraćaš li se uopće... Imaš nekakav okvirni plan življenja, ali znaš da je on samo to – okvirni. Jer putem će ti se dogoditi mali milijun situacija, prilika i neprilika, poznanstva, prijateljstva i ljubavi na koja nećeš moći utjecati. Na koja nećeš htjeti utjecati. Koja će ti promijeniti tvoj put, tvoj plan. Koja će promijeniti tebe. I znate što? Taj ''okvirni plan'' zapravo vrijedi za svih i sve. Jer... Pa čujte, gdje god se nalazio, događa ti se ta jedna zajebana situacija koju pokušavaš kontrolirati i normalno - u većini slučajeva u tome jednostavno ne uspijevaš koliko god da se trudio. Da, zajebana situacija. Situacija koja se zove život.

A život ovdje ili tamo? Ostati ili otići? Već se godinama u našem društvu vode polemike oko iseljavanja iz Hrvatske. Svatko ima svoje mišljenje o tome i svoje razloge za odlazak ili ostanak. I nitko nije u krivu. Jer koju god da odluku čovjek donese, donio ju je u svom najboljem interesu, zar ne? Većinom se ide trbuhom za kruhom. A ponekada te vuče želja za učenjem, dobivanjem novih iskustava, istraživanjem i osvajanjem svijeta. I znate što? Ove dvije će ga i osvojiti. Uvjerena sam.

Sjećam se kada su mi obznanile da idu. Svaka na svoju stranu, svaka sa svojim razlozima. Čudan osjećaj. Saznanje da tvoji ljudi odlaze. Tvoji ljudi na koje si naviknuo da su ovdje, uvijek prisutni. Tvoji ljudi koji će uskoro biti miljama udaljeni, od kojih će te dijeliti oceani i kontinenti. Ne. Nije čudan osjećaj. Osjećaj je užasan. Ne volim rastanke. Nikada ih nisam voljela. I nikada se nisam znala ponašati prilikom istih. Ja sam jedna od onih koja će te bezosjećajno potapšati po ramenu, tiho ti reći ''ala boh i se'' i okrenuti ti leđa. A onda u sebi eksplodirati od emocija. Uf rastanci...Gadna stvar. Jako gadna. Još su gadniji ako se s njima ne znaš nositi. Kao recimo ja.

Ali... Što je tuga rastanka naspram sreći ponovnog susreta, zar ne? Upravo te ti ponovni susreti drže. Zbog njih je uvijek lakše podnijeti onaj tihi ''ala boh i se''. Iako da vam budem iskrena, da sam znala koliko će se ove dvije često vraćati u Hrvatsku, nikada ne bih suzu pustila za njima. Malezija, Kolumbija... Ne jebu one živu silu. Stalno su tu. Stalno se vraćaju. Sjećate se onih hobotnica s početka priče? E da, to su one. Ali neka su. Ne smeta. Dođu taman kada ih se zaželiš, kada te dlanovi već počnu svrbjeti od konstantnog dopisivanja, a oči suziti od gledanja u ekran kompa. Dođu kao naručene. A ti ih dočekaš široko raširenih ruku. Bez obzira što me sada negdje proklinju dok čitaju ove redove i naglas se kunu da mi više nikada neće doći kada sam tako bezobrazna i posprdna, svejedno ću ih čekati. Široko raširenih ruku. Obećajem.

Kao što sam ih čekala i taj vikend. I dočekala. Bez ikakvog posebnog plana, sjele smo u auto i provele vikend u Istri. Zajedno. Napokon. Ok, sada možemo svi ponovno zamisliti onu slow motion scenu iz reklama za šampon. Jer možda je malo tako i izgledalo. Možda. Samo malo. Sve do trenutka kada jedna od nas ne bi naglo ogladnila. Ok, lažem. Sve dok JA ne bih ogladnila. Jer tada više nije bilo ni sreće zbog ponovnog susreta, ni slow motion scene, a bome ni šampona. Ali to je priča za neki drugi put. Samo ću reći da njih dvije imaju prilično visok prag tolerancije. I ako mene pitate, mislim da toliki prag i nije baš normalan. Ali dobro. Btw, jedna usputna crtica: Rt Kamenjak je must see. Odmor za dušu i tijelo. Ponekada sve što čovjeku treba. Toliko.

42204402_685487018473770_587898528526552

I nisam se ni okrenula, a vikend je već prošao. Nisam se ni okrenula, već smo se morale pozdravljati. Opet. Nisam se ni okrenula, već smo zauzele svoje uobičajene pozicije za kompjuterom i opet si krenule s tipkanjem i dopisivanjem. Svaka u svom kantunu svijeta. Biseri rasuti... Ah da, dogode ti se tako ti neki ljudi... Ako imaš sreće.

#RtKamenjak #Istra #rastanci #Bajaga