Sve što nas čini takvima

Kažu da sve dolazi od doma. Tvoje ponašanje, tvoje ophođenje prema drugima, tvoj način razmišljanja, tvoje gledanje na svijet, tvoji interesi. Uz kućni odgoj, veliku ulogu u građenju tebe kao osobe, ima i tvoja okolina, tvoje društvo i na kraju krajeva, ti sam. Ako si se karakterno izgradio, nijedno društvo te neće natjerati da skočiš s mosta, ako ti to ne želiš. Osim ako idete na bungee jumping. Onda brate skači!

Ne tako davno Salvador Dali, meni jedan od dražih umjetnika, je rekao:

''Protivim se monotoniji,

podržavam raznolikost,

protivim se ograničenju,

podržavam divlju strast,

protivim se uniformiranosti,

podržavam hijerarhiju,

protivim se špinatu,

podržavam puža s njegovom kućicom.''

Osobno, razumijem monotoniju, protivim se ograničenju i uniformiranosti, podržavam raznolikost i divlju strast, poštujem hijerarhiju, volim špinat i navijam za puža i njegovu kućicu.

Prvenstveno bih se osvrnula na raznolikost, ograničenja i uniformiranost.

Nikad nisam razumjela ljude koji ne poštuju raznolikost. Čiji su umovi zatvoreni, a oči slijepe. Koji tu razliku vide kao ružnoću, a ne kao ljepotu. Zašto je to tako? Zašto će ljudi prvo osuditi onoga koji ima zelenu kosu, koji se ne oblači prema današnjem očitom trendu uniformiranosti ili onoga koji možda, prema njihovom skromnom mišljenju, voli 'krivi' spol? Zašto osuditi onoga čiji je moralni kompas odavno izgubio bitku sa okretanjem igle u pravom smjeru, kada možeš osuditi onu 'seljačinu' koja naruči bocu pive u kafiću u kojem se pije samo Martini sa maslinom na čačkalici? Zašto osuditi onoga koji drugima želi uskratiti njihova prava, kada možemo osuditi ljude kojima su upravo ta prava uskraćena? Zašto prvo ne upoznati osobu? Upoznaj, pa onda osuđuj, možda tada budeš imao temelja za to!

Jesmo li zaista postali toliko ograničeni? U tolikoj mjeri da tu ograničenost doživljavamo kao normalnom?

Sjedim na kavi, nasred Korza. Čekam frendicu i ubijam dosadu čekanja promatrajući ljude koji prolaze, bez nekih pretjeranih misli u glavi. Do mene u jednom trenutku dolaze glasovi dviju djevojaka smještenih par stolova dalje od mene. S obzirom na njihove visoke tonove, očito žele da ih se čuje. Naime, upravo je prošao čovjek koji svojim izgledom dosta odudara od gomile među kojom se kreće, što je meni simpatično. Njima nije. One su uznemirene. Čudom se čude kako takva 'spodoba' može šetati po Korzu usred bijela dana. Uslijedile su razno razne 'kritike' (u nedostatku pristojne riječi za njihove uvrede), od kojih mi je najinteresantnija bila ona - nije ni čudo da smo u krizi. Upitnik nad glavom. Naravno, one se ne bi htjele naći u njegovoj blizini i blizini njemu sličnima jer nikad ne znaš što takvim osobama može biti u glavi. Vjerujte mi djevojke, ne bi se ni taj čovjek htio naći u vašoj blizini, a i meni je iskreno malo mučno što dijelimo isti kafić. Kako je 'spodoba' otišla iz njihovog vidokruga, tako su njih dvije već zaboravile na njega. Nabacile su selfie, slikale svoje iste bijele starke na nogama, provjerile jesu li im se identične obrve na čelu razmazale i nastavile tražiti sljedeću žrtvu osuđivanja. Nisu naravno vidjele da je par metara dalje prema istom tom čovjeku, koji se našao na njihovoj meti, potrčala mala curica u zagrljaj i vrištala od sreće dok ju je ovaj vrtio u zraku. Fuj to.

Gdje je nestalo prihvaćanje? Ili ga nikada nije ni bilo?

Spomenut ću svog djeda. On je prije više od 40 godina u Hrvatsku došao iz Iraka. Što ste prvo pomislili kada ste pročitali ovu rečenicu? Jeste li pomislili na radikalne vjernike koji kamenuju žene na ulici zbog preljuba, na muškarce koji se žene maloljetnicama, koji idu u ratove i to sve uz opravdanje da tako piše u Kuranu? Jeste li pomislili na turbane, na puške, na bombe? Na Amerikance možda? Jesu li vam se dlanovi oznojili od muke? Ako je odgovor negativan, postoje ljudi koji su pomislili upravo ovo. Što reći takvim ljudima? Ima li smisla objašnjavati im da je moj djed u Hrvatsku došao trbuhom za kruhom, da je ovdje došao fakultetski se obrazovati? Da sve što danas ima, da je zaradio i napravio svojim rukama? Da je svoju vjeru, kulturu i tradiciju odbacio i u potpunosti prihvatio sve naše, što mu je tada bilo nešto novo? Da je to osoba kojoj se kao malom dječaku nije svidjelo biti u džamiji jer se osjećao kao nečija ovca? Da je to osoba koja ti može ispričati do u tančine što piše i u Kuranu i u Bibliji i tome pristupa na jedan otvoreni, filozofski i objektivan način? Da je to osoba koja je na nedavnom besmislenom referendumu zaokružio protiv pod objašnjenjem da ne želi da većina uskraćuje prava manjini jer je i on dio neke manjine? Kako objasniti takvim ljudima da je on prvenstveno čovjek, muž, otac i djed? Da je to osoba koju ja jako volim, cijenim i poštujem i da upravo tu priča, kako počinje, tako i završava? Nikako, jer oni još uvijek pokušavaju prožvakati činjenicu da je moj djed iz Iraka i boriti se s predrasudama koje ta činjenica nosi.

Svatko od nas je drugačiji. Svatko od nas izgleda drugačije, voli drugačije. Zašto ne prihvatiti to? Sjećate li se onog puža i njegove kućice s početka ove priče? Ljudi koji ne prihvaćaju druge su upravo ti puževi, a njihove osude, netolerantnost i ograničenja su kućice. I svi trebamo navijati za njih kako bi se riješili tereta svojih kućica. Tko zna, možda onda jednom i stignu do cilja.

Za ovaj tjedan moja preporuka su knjige 'Nevjernica' i 'Nomatkinja' spisateljice, političarke i feminističke aktivistice Ayan Hirsi Ali, te knjiga 'U Afganistan Bog još samo dolazi plakati' političke aktivistice i spisateljice Shibe Shakib. Također preporučam film Shirin Neshat 'Women without men'. Odličan film koji će vas prikovati uz ekrane.

Do sljedećeg posta, budite dobri jedni prema drugima!

#djed #Irak #manjina #ograničenost #predrasude #prihvaćanje #raznolikost #SalvadorDali