Dnevnik jedne mladosti u karanteni (1. dio)

U srijedu, 18. ožujka, Vlada Republike Hrvatske službeno je objavila da sa svojim radom prestaju svi kafići, restorani, muzeji, kazališta, knjižnice, kina. Privatnici svih grana čija poslovanja nisu nužna za život zatvaraju svoja vrata. Javna okupljanja bilo kakve vrste su strogo zabranjena. Preporuka je kućna izolacija. Karantena. Sve u svrhu usporavanja širenja koronavirusa koji je čitav svijet bacio na koljena.

U srijedu, 18. ožujka, Vlada Republike Hrvatske službeno je objavila da na sljedećih mjesec dana možemo zaboraviti na onaj život u Hrvatskoj kakvog smo do sada znali i živjeli. Pa priprema, pozor, sad.

Dan prvi.

Prošao mi je u magli. Morale smo zatvoriti vrata svog dućana. Preznojavam se. Budućnost nam visi o niti. Pratim portale, gledam vijesti. Tisuću misli se roji po glavi, svaka gora od prethodne. Kada će noć? Želim otići spavati. Probudite me kada sve ovo bude gotovo.

Dan drugi. Odlučujem misliti pozitivno. Na neke stvari jednostavno ne možeš utjecati. Bit će što bude, jebiga. Ali na svoju glavu možeš utjecati. Možda. Ne znam. Probat ću. Možda napraviti generalku stana? Zaposliti glavu da ne misli. Počinjem s dnevnim boravkom. Usisati. Od stropa do poda. Police, kauč. Pod oprati. Prozore oprati. Stanem. Pogledam van. Gledam ovaj Grad koji trenutno ne teče. Mirno je. Tiho. Pretiho. Sjetim se zatvorenih vrata našeg dućana. Dođe mi da zaplačem. Ali ako ništa, plakat ću u čistom i dezinficiranom stanu korona free. I to je nešto. Zar ne? Smočim krpu i krenem ribati prozore pune jebenih Plazma keksiju. Ne pitajte. Ne znam ni ja.

Dan treći. Danas peglam, pomislim nadobudno dok otvaram oči u 8 sati ujutro. Danas ću pokoriti tu planinu robe u sobi, pomislim u podne. Večeras ne idem spavati dok ne popeglam barem dio, pomislim u 20 sati navečer. Zaspala sam u 21 sati. Planina i dalje stoji neosvojena.

Dan četvrti. Država će nama koji smo morali staviti ključeve u bravu dati…nešto. Ne znam što. Možda ništa. I to je nešto.

Dan peti. U čistom stanu, čisti duh. Tako nekako. Ova kućna karantena mi i ne pada baš toliko loše. Uspjela sam napraviti toliko toga po stanu. Čak sam (napokon) pronašla vrijeme i za čitati. Uzimam u ruke Zabranjenu knjigu Arsena Dedića. Divna je. Jer… pa, Arsen. A i provodimo vrijeme zajedno. Nas troje. Ima li išta ljepšeg od toga?

Dan šesti. Dobar dan. Zabavan dan. Napravili smo natjecanje. Glazbeno. Na čiju će muziku Mala više skakati. Njegovu ili moju. On je pobijedio. Njegova je žešća. Bio je sretan. Ponosan. Nisam mu imala srca reći da bi Mala i na harmoniku skakala, samo da je glasno. Jer bi. Probala ja. I ponese malu beštiju. U srce ju gađa. Dušu joj takne. Možda bi i čašu bacila o pod da može. Da zna.

Dan sedmi. Ona bi hodala. Stalno. Svaki dan. Od jutra do mraka. Svaku budnu minutu. A takvih minuta je puno. Ponekada previše. Tu i tamo napravi sama korak. Većinom pruža ruku. Želi da ju vodim. Ja i samo ja. Kako značajno. Duboko. Možda bih se u nekoj drugoj situaciji raznježila. Ne, lažem. Ne bih. Naporno je to u pm. Jer u životu nisam toliko hodala. Brojim kilometre, majkemi. Kilometre, a iz stana se makla nisam. Navečer se bacam na kauč, umorna kao pas. Mrtva od umora. Bila nigdje, radila ništa. Samo hodala. Fun, fun, fun.

Dan ''prošlojetjedandana'' Jeste li se ikada pitali može li se netko izgubiti u stanu od 50-ak kvadrata. Vjerojatno niste. Ali nema veze. Reći ću vam. Može. Ako je riječ o deset kilograma teškoj beštiji koja je brza na dvije, a hiperbrza na sve četiri, onda da – može. Nestala. U jednom trenutku je bila pokraj mene, u drugom je otišla. Prohujala s vihorom. Pretražila cijeli stan. Nije mi bilo jasno što se upravo dogodilo. Našla ju nakon par minuta. U tuš kabini. U. Tuš. Kabini. Igrala se s patkama. Ponavljam: FUN, FUN, FUN.

Dan ''jošjedandoma'' Smišljamo igre da nam vrijeme brže prođe. Da se zabavimo. Da zaboravimo. Da ne hodamo po stanu toliko. Ne mogu više bratemili, ne mogu! Uglavnom, smišljamo igre. Zapravo, On ih smišlja. Kaže, za Nju. Ali laže. Smišlja ih za sebe. Jer voli akciju, voli pokret. Voli buku i galamu, puno priče. Kao i Ona. Dobar su si par. Danas gađaju lopticama improvizirani ''koš'' u dnevnom. On gađa. Ona mu skuplja loptice. Pokušala sam i ja s njima. Čisto da ne bude ''vidi kakva si''. Nekako smo završili igru tako da su lopticama počeli gađati mene. Oboje. I urnebesno im je zabavno. Da. Je. Cijenim svaki naš zajednički trenutak. Zaista. Cijenim.

Dan ''ijošjedan''. Naučio ju je bacati loptice u zrak. Ne prestaje. Ludilo je to. Od svih igri, svih puzzli, kockica, slikovnica… najzabavnije je bacati stvari u zrak. I to loptice koje lete na sve strane. Mali milijun jebenih loptica. I ne ide mi u glavu kako je uspjela tako brzo zapamtiti kako ih bacati, ali ne i kako ih poslije spremiti natrag na mjesto. Ovaj drugi dio sam ju ja pokušala naučiti. Piši kući propalo. Ali ok. Družimo se. Smijemo se. Zajedno smo. Lijepo nam je. Da. Je.

Dan ''istikaoijučer'' Svakodnevno čistim stan s alkoholom. Svakodnevno pijem alkohol. Loptice vidim duplo. Ubijte me.

Dan ''pustimeupizdumaterinu''. Budim se ujutro. Prvo što napravim je stanem na jebenu štipaljku. Psujem. Glasno. Uđem u wc. Loptice su u tuš kabini. Koji klinac? Ma znate što? Zaboli me. Ignoriram nered. Radim si kavu, sjedam na balkon. Buljim u glasnu gradsku tišinu. Razmišljam o svemu. I o ničemu. Jutra su teška. Oduvijek mi bila. Čujem ih u sobi. Probudili su se. Ah…

Dan ''tkovišebroji''. Vrijeme da operem kosu. Možda i robu popeglam. Možda je danas taj dan. Samo su mi zidovi granica. Mala po cijele dane baca loptice u zrak. Baš je lijepo savladala tehniku. Ponestaje mi alkohola u kući. Onoga za piti.

Dan ''kolikojoš?''. Danas je komentirao kako ga malo nerviraju introverti koji zapravo uživaju u karanteni. Značajno me pogledao. Rekla sam mu neka odjebe.

Dan ''nemampojma'' Pročitala sam Zabranjenu knjigu. Uzimam od Rudanice Život bez krpelja. Pametnome dosta. Popila sam zadnje kapi Pelinkovca u kući.

(nastavit će se...)