Bella Ciao

Godina prođe, dan nikada. Kaže Laušević. I kako li samo ima pravo. Osjećaš se kao da stojiš na mjestu, u vrtlogu beskraja. Kao da dani nemaju ni početka ni kraja. Sve je to jedna velika masa, čušpajz u kojemu imaš glavnu ulogu, bez nominacije za Oscar. A onda odjednom, godina prođe. Pa kako? Kada?

Toliko se toga promjeni u 365 dana. Toliko uspona i padova, gubitaka i dobitaka. Toliko sreće i veselja, tuge i razočarenja. Koliko samo možeš odrasti u 365 dana. Jeste li znali koliko? Puno. Previše. Promijeniš prioritete u trenu. Sazriješ. Postaneš jak. Kao stijena. Misliš da neke stvari nećeš moći preživjeti. Ali preživiš. Izdržiš. I ojačaš. Toliko da samoga sebe ne prepoznaješ. Nekada bitne stvari postanu nebitne. Stvari o kojima nekada nisi ni razmišljao, sada život znače.

Znate li koliko vam se okolina može promijeniti u tih 365 dana? Koliko vas ljudi ostavi i napusti? A koliko vam drugih ljudi uđe u život? I znate li koliko više počnete cijeniti i voljeti one koji su uvijek tu s vama? Koji vam liječe svaku ranu, brišu svaku suzu. Koji dijele s vama svu sreću svijetu, koji se smiju s vama dok trbuh ne zaboli. Koji bi za vas pomakli brda i planine. Znate li koliko su takvi ljudi rijetki? Znate. Znam da znate. Ne treba 365 dana da se to shvati.

365 dana. Koliko je to dana za ljubav koja u vama raste svaki dan sve više i više. Koliko je to dana za ljubav koja je svaki dan sve jača, ljubav zbog koje vi postajete jači. Znate li što se dogodi nakon tih prvih 365 dana s Njom? Raspadnete se. Majkemi, raspadnete se od tolike ljubavne sile koju nikada prema nikome niste osjećali. Ja se evo raspala. Taj zaštitnički nagon koji odjednom dobiješ te poprilično iznenadi. Od kud sada taj poriv da pojedeš za doručak svakoga tko samo krivo pogleda tvoje dijete? Tko kaže krivu riječ ili tko savjetuje, a da nisi ništa pitao. Od kuda? Ne znam je li to normalno. Ok, oduvijek imam u sebi ono ''ne diraj mi moje ljude'', što ponekada graniči sa slijepom naivnošću. Ali ovo... Kažem vam, nisam sigurna je li to normalno. Nikada nisam htjela biti TA osoba. Koja jede ljude. Ali eto. Otkrila sam da radim i to.

No bilo kako bilo, prva godina je iza nas. Turbulentna godina. Najteža i najsretnija. Da vam budem iskrena, puno toga čovjek i nauči u ovih prvih godinu dana. Svačemu se prilagodi i na sve se navikne. Prvo što naučiš je da je sleep for pussies. Bilo da je osam navečer, dva ujutro ili možda pet – sve je to isto. Spavat ćeš ženo kada umreš. Jednom kada postaneš mama, više nigdje nisi sam. Ali apsolutno nigdje. To shvatiš vrlo brzo. Onog trena kada Mala počne puzati možeš se oprostiti sa svojim životnim prostorom na bilo koji način. Taj mali monster te počne slijediti svugdje kao pas. Ma što kao pas. I on se nakon nekog vremena umori. Recimo, odlučiš da je napokon vrijeme da se odeš istuširati. You wish, naivčino. Više vremena provedeš u kupaoni plačući jer sve što želiš je da te tvoji ukućani ostave na miru samo par minuta kako bi se mogla oprati, nego što se zaista tuširaš. Plačeš unutra, dok Ona plače kao kišna godina s druge strane vratiju jer si joj se usudila maknuti iz vidnog polja na samo nekoliko trenutaka. Pa mani me se malo, molim te!

Također, naučiš se brzini. Brzo sve obavljati. Trčati po kući, van kuće. Brzo pojesti, brzo se spremiti, brzo se popišati, brzo mijenjati pelene. Brzo, brzo, brzo. Shvatiš i da neke tvoje riječi počnu padati u vodu. Kao ono: ''Ne, nećemo to maknuti sa stola, Ona mora naučiti da se to ne dira!'', ili ''Ona neće spavati s nama u krevetu, ima svoj.'' Aha. Glupačo. Nijedna polica nije dovoljna visoka, dovoljno daleko. Stvari lete na sve strane. Najzabavnija igra. Riječ ''ne'' je dobila zabavan prizvuk. Ne znam kako i kada se to dogodilo. Stvarno ne znam. Zajedničko spavanje? Trudiš se ignorirati ju dok zavija u svom krevetu. Okreneš joj leđa. Zavija. Pokriješ se preko glave. Zavija. Ignoriraj ju, misliš si. Zavija. Brojiš do deset, udahneš i izdahneš. Ignoriraš i dalje. Smirit će se, umorit će se. Odjednom zašuti. Umiri se. Možda je zaspala. Okreneš se, ne da ju vidiš, nego te taj lijevi bok boli za poluditi. Slučajno pogledaš u Njenom smjeru. Ona stoji u krevetiću i gleda te. U tišini, široko raširenih očiju. Bulji u tebe bez treptanja. Pomisliš kako se u tvojoj sobi odvija scenarij Rosemaryne bebe. Susretnu vam se pogledi. Zavijanje. A u pizdu materinu. Sotono dođi i uzmi me!

Prihvatiš i činjenicu da više nikada nećeš izgledati kao nekada. Niti imaš vremena, niti živaca brinuti se oko vlastitog izgleda. Tko god kaže da je drugačije, tko ste vi i sa koje planete dolazite? ''O, pa jesi ti to ošišala šiške?'', pitaju te s blago kiselim osmijehom koji očito govori da i ako jesi to učinila – grdno si pogriješila. ''Ne. To mi je mlada kosa koja ponovno raste nakon što sam oćelavila poslije poroda.'', odgovoriš im hladno. ''A mogla bi se malo i ofarbati, a?'', kažu ti dok neugodno bulje u tvoj izrast na glavi koji je toliki da, ruku na srce, više i nije izrast. ''Mogla bih, da. MOGLA BIH JA SVAŠTA!'', derem se histerično u vlastitoj glavi dok se njima blago smješkam u znak potvrdnog odgovora. I vi me se ljudi manite.

U nekom se trenutku vratiš i na posao. Nitko sretniji od tebe. Misliš si kako ćeš uživati malo u samoći, staviti mozak u neku drugu brzinu, okrenuti misli u drugom smjeru. Misliš. Jer Njih dvoje svako malo odluče prošetati do tebe. Da se družimo. Van kuće. Pričekat će me. Nije problem. Kada završiš s poslom, mogli bismo negdje nešto pojesti, negdje prošetati. Da, mogli bismo. Baš nam je lijepo. Zajedničko provedeno vrijeme. Uvijek i zauvijek. Jako lijepo. Da.

Ok. I Ona puno toga nauči u svojih prvih godinu. Ajde evo. Jako puno. Možda malo i previše, pomisliš ponekada. Čudiš se tim Njezinim promjenama, svaka ti je pravo čudo. I o svakoj pričaš kao još nitko nikada nije svjedočio takvom ljudskom napretku kao onome tvog djeteta. Vjerojatno i nije, uvjerena sam.

Da, prva godina. Turbulentna godina. Najteža i najsretnija. Godina u kojoj sam postala mama i po prvi put istinski shvatila vlastitu. Osobito onu njezinu: ''Ja rodila, ja ubila.'' Jer dođe ti ponekada. Dođe, nećemo si lagati. Koliko sam samo puta pomislila što mi je ovo trebalo. Mogla sam sada putovati, istraživati svijet. Kulture, kuhinje. Mogla sam negdje sjediti u nekom pubu, ne misliti kad ću doma. Mogla sam ležati na plaži u nekim tropskim krajevima. Mogla sam uživati u miru i tišini, ne brinuti o ničemu, raspolagati sa svojim vremenom kako god želim. Mogla sam. Ali nisam. I znate što? Dobro je. Ponekada je i predobro. Jer ponekada ne bih za ništa mijenjala Njezine prve riječi. Čak ni za mir i tišinu. Ponekada za ništa ne bih mijenjala Njezine prve korake. Za bilo kakvo vlastito istraživanje svijeta. Ponekada ne bih za ništa mijenjala vlastito oduševljenje kada vidim kako Mala uživa u jedenju. Kao da je moja. Ponekada za ništa ne bih mijenjala ponos koji me obuzme kada ju gledam kako pleše na riječku verziju Bella Ciao, razlog mnogih podjela u zadnje vrijeme. I ne, nije slučajnost. Mala svaki put oplete samo na ovu našu, prljavo rokersku verziju pjesme. I neka je tako. Neka uđe u otvoreni svijet prihvaćanja različitosti. U njemu je najljepše. Da vam budem iskrena, nisam nikada mislila da će mi nečiji osmijeh biti toliki razlog za sreću. Ali Njezin je. Oh, kako samo je!

I tako prođe i ta godina. Dan nikada. Koji su s Njom beskrajni. A godine prebrze. U to ime, možda bih ipak neko vrijeme ostala u ovom trenutku. Sretan ti prvi, čudovište moje. Preživjeli smo! Ciao bella, voli te tvoja mama, ista kao i sve druge mame. Umorna i ispunjena.