Lepe ti je Zagorje zelene

Putovati s djecom. O korisnim razlozima spomenutog ne treba puno. Svi znamo koliko putovanja razvijaju um i šire vidike. Uče ih različitostima, prihvaćanju i razumijevanju istoga. Uče ih o kulturama, običajima i povijesti. Bolje od toga ne može.

S tom mišlju, krenuli smo put Zagorja. Sami, bez djeteta. Oprosti mi mala moja, ali mami treba vikend samoće, mira i tišine. Vikend bez razmišljanja jesi li jela i koliko si spavala. Vikend bez policijskog sata i tvog ''mamanja''. Razvijat ćeš ti svoj um i širiti vidike. Uskoro. Ali mama prvo mora pronaći svoju glavu. Opet. Negdje. Možda.

Dakle, kako sam rekla, krenuli smo put Zagorja. Trodnevni plan koji smo si složili je bio i više nego obećavajući. Trakošćan – Krapina – Veliki Tabor – Kumrovec – Stubica.

Sjedamo u auto. Nas četiri i jedna boca viljamovke. Kažem vam, obećavajuće. Inače, putovanja autom su mi najdraža. Nijedno putujuće sredstvo ti ne može dati toliki komoditet i mogućnost skretanja s puta kao auto. A zaobilaženje zacrtanog plana je uvijek najljepše. Tu nastaju naljepše uspomene. Meni barem. Nakon nekoliko usputnih stajanja po autoputu (neću vam ni govoriti koliko pak to volim!), nekoliko odslušanih albuma (pomno odabranih za putovanje, jasno) – stižemo u Trakošćan u popodnevnim satima. Smješteni u hotelu s pogledom na dvorac. A divota, što da vam kažem.

Vrijeme večere. Gdje ćemo, što ćemo? Ne možemo biti do kasno, ne možemo daleko od hotela jer... Oh, pa ne! Čekaj! Mi smo sami! Udaljeni smo od ''predmeta našeg obožavanja'', od ''smisla našeg postojanja'' 2 i pol sata. Ili da budemo precizniji, točno 228 km! Rokaj miško! Možemo gdje god hoćemo, možemo što god hoćemo i koliko god hoćemo. Zar to nije najljepša stvar na svijetu? Ili barem najljepša stvar za roditelje uskoro dvogodišnje male zvijeri? Da. Mislim da je. Vjerujte mi. Je.

Odlučujemo se za spontanu večer u Varaždinu. Volim ovaj grad. Divan mi je. Topao, miran. Otvoren i opušten. S ovim gradom me veže toliko lijepih uspomena. S jednim se sudionikom tih uspomena uskoro nalazimo na pivi. Pardon, pivama. Do kasno u noć, jel. Čakulanje o glazbi, koncertima, hrani, pivama. O onom životnom ''gdje si bio, što si radio''. Ah da, volim Varaždin. Volim Varaždince i njihovu lakoću postojanja. S tom mišlju sam zaspala. Miran i duboki san. Divnoća.

Sljedeći dan se budimo zorom ranom. Onoliko koliko volim usputna stajanja po autoputu, toliko volim i doručke u hotelima. Da, o fetišima se ne raspravlja. Pijemo kavu na terasi hotela s pogledom na dvorac. Osjećam mir i spokoj kakav nisam dugo osjetila. Kako sama sebi ne bih kvarila taj ugođaj, odlučujem još ne nazvati nonu servis da, kao svaka brižna mama, provjerim kako je prošla noć. Prošla je dobro. Sigurna sam. I meni je dobro. Sve je dobro. Neka tako i ostane. Dobro, jel.

Danas obilazimo Krapinu. Prva stanica nam je Muzej oldtimera Presečki. Zahvaljujući predanom sakupljanju oldtimera preko 20 godina i restauracije istih, muzej danas broji preko dvadesest automobila i više od šezdeset motocikala iz prošlog stoljeća. Muzej na dva kata nudi i povijesni pregled i razvoj automobilizma u Hrvatskoj i Europi. Tako ovdje možete saznati više o Almi Balley, prvoj hrvatskoj vozačici. O raznim utrkama koje su se vozile po Europi, uključujući i Hrvatsku, kao i o teškoćama s kojima su se susretali trkači ondašnjih automobila. Jasno, tu su i razne pikanterije. Koji je auto proveo preko 40 godina sakriven u štali i zašto ili pak koji se auto koristio u mafijaške svrhe. Tko bi rekao da ''komad lima'' na 4 kotača može sakrivati u sebi toliko sapunice. Ukoliko vas put odvede u Krapinu, Presečki muzej nikako zaobići.

Pod dojmom izlazimo iz muzeja i krećemo prema Neandertalcima. Doći ovdje i ne otići do njih... Grijeh. Bila sam prije puno i previše godina ovdje sa školom. Neke stvari isparile, pa zašto ne ponoviti. Svi znamo priču o Dragutinu Gorjanoviću-Krambergeru, ali ajmo utvrditi gradivo. 1900-ih godina Gorjanović-Kramberger otkriva fosilne ostatke pračovjeka iz špilje na Hušnjakovu brijegu kraj Krapine. Među ostacima kostiju uočio je veliku morfološku raznolikost, što mu je bilo uporište za tumačenje evolucijskih promjena do kojih je došlo na kostima fosilnih i današnjih ljudi. S obzirom da je Kramberger bio ''pridošlica'' u znanosti o čovjeku, mnogi su u ono doba izrazili sumnje u njegove tvrdnje, osobito jer je pobijao razna dotašnja uvjerenja, poput onog velikog Cuviera koji je tvrdio da fosilni čovjek uopće nije postojao. Kramberger tada kreće u komplicirano proučavanje kostiju današnjih ljudskih oblika. U istraživanju fosilnih kostiju, na samom pragu 20. stoljeća uveo je neke potpuno nove i izvorne metode. Bio je među prvima koji je u svom istraživanju počeo koristiti tek otkrivene rendgenske zrake. Rezultate svojih iskapanja i istraživanja krapinskog nalazišta iznio je u velikoj monografiji o diluvijalnom čovjeku iz Krapine. Bio to dotada najiscrpniji prikaz fosilnog čovjeka. Gorjanovićev opis fosilnih ostataka jedan je od najboljih ikad objavljenih o paleontologiji čovjeka.

Jedno stoljeće poslije – evolucija je još uvijek tema raznih rasprava i razilaženje u mišljenjima. Jedni ju uzimaju s popriličnom količinom skepse, uvjereni da su naš postanak i razvoj imali jedan potpuno drugačiji put, dok drugi smatraju da skepticizmu ovdje nema mjesta. Kojoj god da grupi pripadate, budite uvjereni da će se ova rasprava voditi još koje stoljeće bez naznake prihvaćanja onog suprotnog stajališta, drugačijeg od našeg. Zato, take it easy.

Muzej Krapinskog pračovjeka inače na fantastičan način dočarava ne samo Gorjanovićevo otkriće i istraživanje u ono doba, nego i sam postanak svijeta. Od kratkog filma o Krapinskom pračovjeku na samom ulazu u muzej, preko povijesnog pregleda o razvoju znanosti kroz vrijeme, pa sve do interaktivnog dijela ''dvostruke zavojnice života'' koja vodi posjetitelje kroz geološku prošlost Zemlje. U ovom muzejskom vremeplovu kao da je vrijeme stalo, pa ni ne shvatiš da si unutra satima. Danje svijetlo nas zasljepljuje dok hodamo prema nalazištu. Ovdje nadoknađujemo slikanje koje je unutra bilo zabranjeno.

Tek ćemo u kasnovečernjim satima shvatiti koliko nas se muzej dojmio, kada u hotelskoj sobi uz našeg petog suputnika imena Viljamovka započinjemo raspravu o evoluciji, koja sukladno količini Viljamovke u organizmu, odlazi u neke svemirske sfere. Ali to je priča za neki drugi post. Sad se vremeplovom vraćam na sljedeću stanicu. Dvor Veliki Tabor, spomenik kulture najviše nulte kategorije te kao takav jedan od najznačajnijih kulturno-povijesnih spomenika kontinentalne Hrvatske. Smješten na vrhu Huma Košnićkog, s kojeg se pruža pogled na cijelo Hrvatsko zagorje i dio Slovenije, Tabor dominira zagorskim krajem već više od pola tisućljeća.

Taborom su vladali mnogi slavni gospodari. Prvi vlasnici su bili grofovi Celjski, a najdulje je bio u vlasništvu obitelji Ratkay. Grad je imao raznoliku namjenu. Tako se u 20. stoljeću koristio kao zatvor, dječji dom za ratnu siročad, sušionica mesa poduzeća Sljeme te ugostiteljski objekt Poljoprivredne zadruge Desnić. U periodu između dva svjetska rata nalazio se u vlasništvu hrvatskog slikara Otona Ivekovića, kojemu su dvorac i njegov krajolik bili nepresušna inspiracija za njegova mnoga poznata umjetnička djela. 80-ih godina Tabor postaje Zavičajni muzej te se tu počinju organizirati brojna kulturna događanja. Igrom slučaja, dolazimo u Tabor na dan kada se održava prvi Međunarodni festival lutkarskih predstava. Ulaz slobodan, a taborska ''krčma'' otvorena. E pa, cheers!

Kao što to biva sa svakim dvorcem, tako i Veliki Tabor krije legendu. Inače jako volim legende. Privlačne su mi. Mračne i romantične. Često i prečessto bez sretnog kraja, ali se uvijek nekako nadaš da je možda moglo biti drugačije. Da su možda ipak živjeli sretno do kraja života. Jedna od takvih je ova taborska, legenda o Veroniki Desinićkoj koju su optužili da je vještica. E, tu mi krv uzavre! Nepravda onog doba me bocne i bunt mi proradi. Srce malo jače zakuca. Ubijene žene, krivo optužene. Zbog malih umova i velikih ega. Na njihovu sreću, vještice više ne postoje. Prestale su postojati onog trena kada su nestale lomače.

Prema legendi, nekada davno je na ovim prostorima vladao moćni grof Herman II. Celjski. Njegov mladi sin Fridrik, jašući očevim posjedima, zagledao se u zlatokosu ljepoticu Veroniku. Između Veronike i Fridrika je buknula uzajamna ljubav kojoj se Herman Celjski protivio. Fridrik i Veronika bježe u grad Fridrihštajn u blizini Kočevja u Sloveniji gdje su se potajno vjenčali. Stari grof Herman ubrzo doznaje za njihovo vjenčanje te šalje vojsku s nalogom da uhvati ljubavnike. Fridrik uspije spasiti Veroniku iz grada te ona bježi preko Gorskog kotara i Kalnika do sela Sveta Margita. Fridrika su očevi vojnici uhvatili i zatvorili u Celjsku kulu, usku i visoku oko 23 metara. Tu je bio zatvoren preko četiri godini, a od tada se ta kula zove Fridrikova kula. Veroniku su Hermanovi vojnici našli i zatvorili u Velikom Taboru. Herman je nesretnu Veroniku optužio da je vještica koja je zavela njegova sina. Organizirano je suđenje koje je trajalo dva dana. Suci nisu našli nikakva dokaza da je Veronika vještica te su ju oslobodili, no Herman, unatoč sudačkoj presudi, izdaje nalog kaštelanu da ubije Veroniku. U dvorištu Velikog Tabora postavili su drvene posudu punu vode i njoj utopili nesretnicu. Njeno mrtvo tijelo su uzidali u zid dvorca.

Danas, osobito u dugim zimskim noćima, u Velikom Taboru uz zavijanje vjetra, čuje se jecanje nesretne Veronike. Ispraćeni Veronikim jecanjem, odlazimo iz Tabora i krećemo put hotela. Za danas dosta.

Sljedeće jutro mi je bilo vjerojatno najizazovnije u životu. Plan je vožnja biciklama oko jezera dvorca Trakošćan. Kill me. Kill me now. Znojim se od muke. Pokušavam sakriti svoj strah. Njih troje je uzbuđeno. Sretno. Sportski likovi. Za mene vanzemaljci. Inače, bicikl nisam vozila od kada sam ju kao dijete ''naučila'' voziti. I sada ja, kojoj je ponekada i samo hodanje priličan izazov, sjedam na bicikl. Božemipomozi. Objašnjavaju mi da bicikl ima 20inešto brzina. Što će mu toliko brzina? Zar nije dovoljna samo kočnica? Kada da mijenjam te brzine? I kako pobogu da istovremeno pedaliram, pazim kuda vozim i mijenjam brzine?

Krećemo. Pardon, oni kreću. Ja sam zapela. Negdje. Nekako. Pedale mi se više ne okreću. Gledam gdje su oni. Tko će ga znati. Guram bicikl po stazi koja je, ako se mene pita, sve samo ne predviđena za bicikliranje. Puna korova, uskih mostića, užasnih uzbrdica po kojima jedva hodaš, a kamoli voziš. Ali priroda je lijepa. Prekrasna. Napravit ću par fotki. Spuštam svoje mrsko prijevozno sredstvo i uživam u miru i tišini trakošćanske prirode, zaboravljajući na sve. Uskoro vidim kako se vraćaju prema meni. Tko zna od kuda su stigli kada su napokon shvatili da me nema. Gledaju bicikl, odmah uočavaju problem. Pao je lanac. Mumljaju mi opet nešto oko brzina. Objašnjavaju. Nešto sam sjebala. Kimam glavom u znak razumijevanja. Nemam dume o čemu pričaju. Popravili su stvar. Mogu nastaviti pedalirati. Jej. U nekoliko navrata su stali i čekali me. Strpljivo. Ruke su ih svrbile. Htjeli su me gurnuti u jezero. Uvjerena sam. Sat kasnije, stižemo na odredište. Nitko nije pao u jezero, slučajno. Nitko nije gurnut u jezero, namjerno. Bilo je lijepo. Imam par odličnih fotki. Prirode, jel. Noge me malo bole. Od hodanja. I ruke. Od guranja bicikla. Ali ok.

Bolnih mišića, sjedamo u auto i krećemo put Kumrovca.

''Dobar dan, zanima me jel' stari još živ?'', frend radi uvertiru za rezervaciju stola u tamošnjoj gostioni. ''Pa je li živ ne znam, ali njegov kip evo tu stoji!'', odgovara glas preko telefona. ''Super, jer mi dolazimo!'' ''Stari vas čeka!''

I čekao nas je. Pomaknuo se nije. Kumrovec, najpoznatije selo na svijetu. But first, sjednimo. Skuliraj brate, popij pivo. Pojedi nešto. Sa terase od gostione Kod Starog, koja datira još od davne 1888. godine, pruža se pogled na Tita, glavom i bradom. Dio Kumrovca je inače pretvoren u muzej ''Staro selo''. Ideja da se stara jezgra sela obuhvati mjerama spomeničke zaštite, sa središnjom Titovom rodnom kućom, bila je prisutna još daleke 1947. godine. Tri godine poslije uređen je kulturno-povijesni i likovni dio muzejskog postava, kao i kućni ambijent obitelji Broz. Najveći zahvati na uređenju i rekonstrukciji Starog sela su izvedeni u periodu između 1979. – 1985. godine.

Danas je Kumrovec najveći uređeni tradicijski prostor u Hrvatskoj koji posjetiteljima dočarava autentičan izgled zagorskog sela s početka 20. stoljeća. Tako ovdje možete vidjeti i naučiti o običajima i svakodnevnici seljaka, kao i o tradicijskim obrtima kojima su stanovnici zagorskih sela osiguravali svoju egzistenciju.

Divan Kumrovec, sve na noge (bicikl nije potreban) – svakako vaša obvezna stanica u Zagorju.

Samo nekoliko minuta udaljeno od Starog sela, nalazi se bivša Politička škola SKJ. Nismo mogli, a da ne stanemo i pogledamo izbliza.

''Imamo ogroman broj ljudi koji su dobri komunisti, ali teorijski slabo stoje. To se mora popraviti, osnove marksizma se moraju poznavati. Dobro je što ljudi postepeno dolaze do saznanja da malo znaju i da trebaju još više učiti. Jer sve zna samo onaj koji ništa ne zna.'' Tako je sredinom 70-ih govorio Tito, na čiju je tadašnju inicijativu osnovana Politička škola SKJ čiji je cilj bilo učenje marksizma. Za rad u školi su bili angažirani tada vodeći znanstvenici iz društveno-humanističkog područja, kao i političari iz svih republika. Tijekom školovanja svih 15 generacija koje su prošle kroz program, u radu je sudjelovalo preko 600 nastavnika, što je činilo široku strukturu kadra. Studenti su kroz godinu dana trebali proći oko 15 000 stranica literature, većinom marksističke, no samo je trećina studenata uspijevala uspješno savladati gradivo.

Početkom 90-ih godina škola se gasi i od tada ova zgrada stoji napuštena, bez ikakvih težnji za obnavljanjem i iskorištavanjem njezinog mogućeg potencijala. 2019. godine postojale su određene namjere Kineza za kupovinom ovog devastiranog zdanja, koji su bivšu školu htjeli pretvoriti u hotel i spomen-park Josipu Brozu Titu, no kako to obično biva, putem su se neki lončići polupali i od toga se odustalo. Arhitektonski zanimljiv objekt, s oko 150 prostorija, ambulantom, velikom sportskom dvoranom i atomskim skloništem, danas izgleda kao scena iz horor filmova, apsolutno opravdavajući natpis koji stoji na ulazu kao upozorenje: ''Ne ulazi, opasno po život!''

S pomalo gorkim osjećajem u želucu nakon obilaska bivše Političke škole, vozimo se prema Gornjoj Stubici. Meni možda najdraži dio našeg malo zagorskog road trip-a. Jer đirati po Zagorju, a ne otići do Matije Gupca... To bi bio grijeh. Meni. Nama, mom malom putujućem društvancu.

Sloboda i pobuna. Prva mi je najbitnija, druga mi je najdraža stvar na svijetu. Ako se obje rade u pravo ime, za pravu stvar i na pravi način. Matija Gubec je u tome bio maher. U mojih top je. Priča o Seljačkoj buni je svima poznata. U 16. stoljeću seljaci ustaju protiv feudalaca. Prestaju plaćati ogromne poreze, zbog čega plemić Franjo Tahy šalje svoje plaćenike na seljake koji ih spremno dočekuju naoružani. Hrvatski sabor zbog tog otpora seljake proglašava izdajicama domovine, na što oni odgovaraju ustankom protiv feudalnih gospodara i njihovog terora, predvođeni Matijom Gupcem. Nakon početnih uspjeha pobunjenika, feudalna vojska na kraju ipak gasi bunu, a Matija biva zarobljen i ubijen.

Spomenik Seljačkoj buni nalazi se na vrhu brda koje gleda na cijelu stubičku dolinu. Podijeljen na dva dijela, s jedne strane su prikazani prizori završne bitke kod Stubičkih toplica, a s druge strane je prikazan svakodnevni život seljaka. U središtu spomenika stoji kip Matije Gupca, visok preko 6 metara, čija je duljina jednaka tužbama seljaka u kojoj njih 508 tuži Franju Tahya. Impozantno. Ostavljena bez daha. Toliko.

Matija Gubec je do dana današnjeg ostao najveći narodni heroj u Hrvata, a jedini živi svjedok njegovoj hrabrosti i herojstvu je 400 godina stara Gupčeva lipa, koja je sa svojih 9 metara visine proglašena spomenik prirode i zaštićena kao spomenik kulture. Ništa manje bitno – iza Gupčeve lipe se nalazi se i divna mala birtija Pod Lipom gdje stoji meni jedan od najboljih natpisa koji sam ikada vidjela: Buna traje! I neka traje. Jer dok je bune, bit će i svijesti!

Naš zagorski vikend pomalo privodimo kraju. Na povratku doma, svraćamo na poznate samoborske kremšnite. Usput nam je, jel.

Zagorje, lepo si mi. Jako lepo. Vraćam ti se uskoro. Opet. Ali prije toga, planiramo neko novo odredište. Uskoro. Nas četvero. I jedna boca viljamovke.