Dnevnik jedne mladosti u karanteni (2. dio)

Dan šesnaesti. Kako je počela karantena, tako je On počeo kuhati. Sumanuto, kao da nema sutra. Možda i nema, tko će ga više znati. Uglavnom, čovjek kuha. Peče. Čita recepte, traži recepte. Istražuje, eksperimentira. Jamie Oliver zove moju i svoju mamu. Traži ih savjete. A onda ih zove opet. Da se pohvali skuhanim. Svi uživamo u njegovoj kuhinji. Svi. Apsolutno SVI.

Dan sedamnaesti. Otišao je u Plodine, nabavku. Napisao je spisak. Ja sam nadopunila. Napisala sam mu što nam (čitaj: mi) treba. Što se tiče alkohola, jel. Moj spisak je malo dulji. Jebiga.

Dan osamnaesti. Jutros nisam još ni oči otvorila, a već mi je postavio pitanje: ''Što ćemo danas kuhati?'' ''Ne znam. Za početak kavu. Puno kave.'' ''Daj da se dogovorimo, da znam izvaditi iz škrinje.'' ''Ajde ti daj da dođem malo sebi. Pusti da barem prvo operem zube.'' Nekoliko minuta nakon, svježe opranih zubiju, točim si kavu u šalicu. Otvaram frižider, uzimam mlijeko. Okrenem se, On stoji samo nekoliko koraka udaljen od mene. Bulji, čeka nastavak diskusije. ''Kako si naporan.'' ''Da izvadim meso za gulaš?'', ignorira moj komentar. ''Mogli bismo gulaš danas, nismo dugo, a?'', nastavlja. ''Nemamo crno vino za gulaš.'' ''Imamo.'' ''Ne, to vino mi treba.'' ''Za što ti treba?'' Šutim. ''Dobro, ćemo rižoto?'' ''Nemamo bijelo vino za rižoto.'' ''Imamo bijelo vino.'' ''Ne, to vino mi treba.'' ''Pa ne treba ti toliko vina. Imaš pive.'' ''I one mi trebaju.'' ''Ok, izvadit ću losos, pa ga možemo okrenuti povrće na tavi za prilog.'' ''Može, lajk.'' Nekoliko sati nakon, postavljamo stol. Vadim bijelo vino, On nam ga toči u čaše. ''A što ćemo za večeru?'', pita on, uzimajući prvi zalogaj ručka u usta. Uzimam gutljaj vina. Božepomozimi.

Dan devetnaesti. Ona je počela otvarati ladice. Ormare. Komodin. Izvlačiti sve što je u njima. Ja složim, Ona uzme. I odnese. Negdje. Trčimo za njom po kući, pokušavamo ju uloviti. Zaustaviti. Pronaći. Nju i otete stvari. Oboje nađemo na najčudnijim mjestima. Nju u tuš kabini, ispod stola, iza noćnog ormarića. Daljinski pokraj kante za smeće. Moje čarape u špajzi. Dječju mast na polici s knjigama. Ključeve od auta u njezinoj vreći s igračkama. Dan nema kraja. Nema. Kraja. Ponekada ti dođe da ju zatvoriš u ormar. Samo kako bi odahnuo na trenutak i zaštitio svoju imovinu. Ali džabe. Jer Mala zna otvarati vrata od ormara.

Dan dvadeseti. Danas smo se vagali. Oboje. Nikad deblji. Nikad teži. Pa smo odlučili vježbati. Popodne smo proveli tako da je on na netu tražio odgovarajuće vježbe. Ja sam čekala da ih nađe. Na kauču. S napolitankama u krilu.

Dan 'dva'esetiprvi'. Obavijestio me da će od sada pa nadalje stvari u našoj kući biti drugačije. Naime, Anthony Bourdain je odlučio naučiti raditi tijesto. Za kruh, za pizzu. Sad se oblači, kreće u potragu za kvascem. Kaže da se neće vratiti doma dok ga ne nađe. Vjerujem da je ovo zadnji put da ga vidim.

Dan 'dva'esetineki'. On voli prazne, čiste zidove. Bijele, bez šarenila. Zato sam danas odlučila napraviti ono što odgađam već čitavu vječnost – obijesiti slike na zidove. Sve je stvar kompromisa. Ona mi je u procesu vješanja slika uzela metar i livelu, poznatiju kao vaservaga. Gdje ih je odnijela, ne znam. On je sjedio na kauču i čekao da mu se tijesto u kuhinji digne. Bezizražajno je gledao što radim, odbijajući mi pomoći. Uvjerena sam da joj je on dao metar. I vaservagu. Rekla sam mu da odjebe. On mi je odgovorio da je karma jebena stvar.

Dan 'jošjedanunizu'. Danas za ručak imamo pizzu. Homemade. Ponosan je na sebe. Kaže da će večeras zamijesiti još jedan kruh da ga odnese našim starcima.

Dan 'kaodajevišeibitno'. Počela sam slagati ormar. Rješavati se odjeće koju više ne nosim. U koju više ne stanem. Takve ima puno. I previše. U procesu slaganja sam došla do TE JEDNE haljine. Svečane. Meni najdraže. Obukla sam ju. Jedva ju zakopčala. Disati nisam mogla. Ali sam odlučila provesti dan u njoj. Jer zašto ne. Ne znam zašto, ali On me nije ni najmanje čudno gledao kako u svečanoj haljini obavljam kućanske poslove. Valjda se jadan čovjek naviknuo. Ona je cijeli dan hodala za mnom i pokušavala se sakriti ispod haljine, vičući ''ku – ku''. Zabavan dan. Navečer sam haljinu jedva otkopčala. Debela prasica je prodisala.

Dan 'aaarghhh'. Rekao mi je da sam debela. Ja njemu neka se gone on i njegova jebena tijesta. Našla sam vaservagu. U košari za prljavu robu. Dan 'pucamopošavovima'. Da, pucamo. Po šavovima. Odnosno, On puca po šavovima. Ja pucam jer On puca. Nemiran je. Radi me nervoznom. Ona me radi nervoznom. Blejim po kući, tražim stvari, lovim ju. On bi izašao, a ne može. Ona bi... ne znam što bi Ona. Strah me i pomisliti. Ja bih ih oboje bacila preko prozora. A ne mogu. Dan 'kolikojoš???' Ako nismo u kuhinji, onda smo na balkonu. Ako ne jedemo, onda pijemo. A jedemo. Stalno. I pijemo. Još i češće. Naš krug ljudi koje viđamo je prilično velik. Dođe ti da pukneš od te širine. Naši starci... i susjedi. I to oni sa susjednih balkona. Fun, fun, fun. Ali i pomažemo jedni drugima. Kao recimo, spuštanje pive na špagi susjedu ispod nas koji je ostao bez tog čarobnog napitka. Bitno je sačuvati dobrosusjedske odnose. I zdrav razum. Da.

Dan 'neznamviše'. Danas je Mala na čuvanju kod mojih. Danas je Mala svoje lopovske vještine prebacila na drugu adresu. Mi smo pobjegli. Ja se možda više nikada ne vratim.

Dan 'jelizaistagotovo?' Zadnji dan karantene. Krećemo raditi, možemo otvoriti vrata Bure. U pravo vrijeme. Jer su se sve zalihe alkohola iz ormara preselile u mene. Udebljala sam se, evo brat bratu, 15 kila najmanje. Kruha mi je dosta za sljedećih deset života. Ne znam što nas čeka u budućnosti, ali ova karantena.. Ne ponovila se!

No ruku na srce, možda nam je sve ovo skupa dobro i došlo? Možda nas je sve ovo naučilo i podsjetilo koliko smo zapravo maleni. Prirodi nepotrebni, njezin višak. Možda će nas ovo osvijestiti, možda postanemo ponizni. Prema sebi, drugima i svemu onome što nas okružuje. Možda shvatimo koliki smo postali materijalisti. Možda shvatimo koliko nam zapravo malo treba. Za život, sretan i ispunjen.

Meni? Meni su potrebni samo moji ljudi. Malo kruha, puno alkohola. Zidovi puni slika i da mi Bura puše. Uvijek.