Ajmo Rijeka

Iznenadnim dolaskom ovih nesnosnih vrućina odlučila sam (napokon) riješiti se svojih najstarijih i najdražih zimskih čizama koje su godinama sa mnom špancirale okolo i bile mi vjeran zaštitnik od svih vremenskih nepogoda. Iako možda nisu striktno vezane za temu ovog posta, imam im potrebu odati počast na ovaj ili onaj način. Već neko vrijeme zapravo odgađam njihovo bacanje u smeće, kako zbog privrženosti prema njima i nadanja da će sljedeće godine biti u boljem stanju (da znam, u potpunosti blesavo razmišljanje koje jednostavno ne znam objasniti), tako i zbog onog (ne)fizičkog stanja zvanog lijenost (jer napraviti dva koraka do kante za smeće nije lagan posao). Ali s obzirom da su sitne lokve od kiše na asfaltu počele dobivati bitku nad mojim suhim čarapama i da mi je postolar rekao da više nikada ne želi vidjeti te čizme jer ih ne može popraviti koliko god se trudio, shvatila sam da je vrijeme za oproštaj. I tako, vadeći japanke i sandale iz ormara, čizme su bačene. Rest in peace my dear friends.

Kako ona prijelazna godišnja doba više ne postoje, pa se iz kaputa odmah skidamo u kupaće kostime, španciranje u čizmama sam zamijenila španciranjem u japankama. I to španciranje po razno raznim riječkim događanjima. Oni koji kažu da se u Rijeci nikada ništa ne događa, da je dosadno, monotono i nezanimljivo, vjerujem da su se barem u ovih par tjedana pokrili po glavi. Moram priznati da me zapravo jako nerviraju te riječi jer Rijeka uvijek nudi za svakoga po nešto. Ako te nešto interesira, ako negdje želiš nešto pogledati, čuti, zabaviti se, onda ćeš se potruditi i pronaći izvor svog zadovoljstva kako bi taj krajnji cilj sreće bio ostvaren. Na kraju krajeva, sve ovisi i o tome što točno tražiš. Ako tražiš dosadu, dosada će te i snaći. A ljudi moji, Rijeka je u ovih par tjedana bila sve, samo ne dosadna.

Za početak, spomenula bih humanitarni koncert koji se održao na Korzu za stradale u poplavama. Riječani, ostatak Hrvatske i šire, pokazali su svoju solidarnost i veliko srce. Pomoć je stizala (i još uvijek stiže) sa svih strana onima kojima je ta pomoć potrebna. Volonteri koji su radili danima i noćima su zaista hvalevrijedni. Divno je zapravo kada vidiš zajedništvo u trenucima kada je to zajedništvo više nego potrebno. Što se tiče samog humanitarnog koncerta, riječki bendovi i ostali iz ovog našeg područja (+ London) su napravili, da tako kažem, pravu rokačinu. Dok sam stajala tamo nasred Korza, skačući na poznate taktove dragih pjesama još dražih riječkih bendova, nisam se mogla oteti osjećaju sreće što živim tu gdje živim. Neopisiv je osjećaj kada stojiš tamo, okružen Riječanima koji zajedno s tobom pjevaju kao jedno i još znaš da je sve to u dobru svrhu. Koktelsi, Gustafi, stari hippie zvan Dule, Šajonsi, Belfasti, Riverpool, Putokazi, Keopsi, Atomsko Sklonište, Blagdan Band, Let 3, Urban, En Face, Gerila, Krešo i Kisele Kiše, pa čak se tu našao i jedan londonski bend The Penny Black Remedy. Svi oni su doprinijeli jednom odličnom štimungu. Nekako kada su se sve te pozitivne emocije primirile, počneš se pitati zašto tek sada? Zar je potrebna tragedija da se organizira ovako nešto? Ovakav jedan pravi 'prljavi' riječki koncert? Koncert na kojem se okupe stari i novi riječki izvođači i prenose ljudima tu svoju poznatu riječku žestoku energiju. Ljudi su upravo te energije željni. Željni smo mi koji smo s tom energijom odavno dobri prijatelji i vi koji se s njom još niste upoznali, vjerujte mi. Nekako mi nije jasno što zapinje u svemu tome. Jesu li za to krivi oni koji stoje na pozornici ili možda Grad Rijeka? Možda svi oni zajedno? Nedovoljno sredstava? Nedovoljno interesa i volje? Što god da je tome razlog, šteta. Ali opet, kako pjesma kaže - mi se veselimo i ovome što imamo. Istina, pjesma isto dalje pita - ima li nešto da nas pokrene? Ali nećemo sada cjepidlačiti, zar ne?

Nakon humanitarnog koncerta, moje japanke su odšpancirale na promociju albuma Mitraljezi grupe Gerila. Što reći? Jednostavno odlično! Promocija na ugodno popunjenom brodu Makina u polumraku. Atmosfera ne samo da je bila opuštena, nego si se doslovno mogao osjećati kao doma. Na takvim svirkama je zapravo uvijek jedan te isti krug ljudi, pa ti njihova lica nakon nekog vremena postaju poznata. Škaljac i ostatak benda se penju na kat na pozornicu i počinju svirati uz jednu sitnu opasku da sviranje neće puno trajati, svega dvije ili tri pjesme, a onda se spuštaju do šanka slaviti. Ali publika traži, publika dobije - odsvirali su gotovo cijeli album, zajedno sa dvije pjesme grupe Grad. Divno! I kada sa tako jednog sitnog, ali dinamitnog koncerta odeš sa poklonjenim albumom u rukama, shvatiš da ti za sreću ne treba puno.

Sljedeće što je bilo na redu je bio dobro poznati Student Day koji se u Rijeci održava već petu godinu za redom. Moram priznati da ovdje nisam bila toliko aktivna, jer je čak i mene dostigla obveza zvana učenje. I koliko god da sam preko dana htjela prošetati Korzom i pogledati štandove, a navečer biti na Ri Rocku, slušati Rundeka, Morso, My Buddy Moose, Postolara Trippera, Kawasaki 3p i još mnoge druge, na kraju sam stigla samo na SARS. O njima stvarno ne treba puno pričati jer se sve zna. Samo SARS u tebi može pokrenuti one plesne pokrete za koje nisi ni znao da ih imaš. Iako, ruku na srce, možda bi bilo bolje da nikada nisi ni saznao za njih. U mom slučaju, oni nisu baš reprezentativni. Čak i nakon petog ili šestog puta na njihovom koncertu (jer tko više broji) ti ludi sars pokreti mi se nisu poboljšali. Vjerojatno nikad ni neće. Na svoju nesreću, a zabavu mojih prijatelja.

Sada kada su mi se plesne noge smirile, spomenula bih još jedan bitan događaj koji se nije dogodio, a to je Ritam s mora. Glazbeni eko i art festival koji se trebao drugu godinu za redom održati na plaži na Pećinama. Cilj festivala je povezati ljude koji žive, rade i kupaju se na Pećinama, kao i na neki način obnoviti odnos čovjeka i mora, s obzirom da Riječani već godinama bježe od riječkih plaža koja ne nude nikakve sadržaje i koje su dosta bijedno opremljene. Upravo iz tog razloga, organizatori festivala su napravili plan čišćenja plaža, mora i podmorja, sađenja biljaka i općenito uređenja okoliša, kao i izgradnju koševa i klupica od ekološki prihvatljivih materijala, u čemu bi sudjelovale razne udruge i pojedinci volonteri. Što se tiče art dijela, posjetitelji festivala su trebali preko dana uživati u izložbama umjetnice Mirne Sišul, kipara Gorana Štimca i fotografa Jure Divića, a studenti Likovne Akademije su bili zaduženi za oslikavanje DOK-a 11 koji se nalazi u samoj uvali plaže. Glazbeni dio, u kojem je svatko mogao naći nešto za sebe, održao bi se navečer. Pozornica na moru, koja je trebala okupiti Jinxe, Morso, Quassar, Moskvu, Fit, Gerilu i ostale odlične bendove (ne zamjerite što ih nisam sve navela), upotpunili bi ovaj poseban doživljaj. Sve u svemu, jedna odlična, zanimljiva i inovativna ideja. Ali kako to obično biva, nešto tako dobro jednostavno mora biti bačeno u vodu. Što su stanari Pećina i učinili. Točnije, njih 7. Naime, na mjesnom odboru koji je bio sazvan od strane stanara, prisustvovali su predstavnici nadležnih službi Grada Rijeke, Policijske uprave Rijeka, stanara zgrada i organizatori festivala. Jedna od tema je bio i Ritam s mora. Stanari su se jasno izjasnili da ne žele festival u svojoj blizini, pod objašnjenjem da taj prostor nije adekvatan za održavanje takve manifestacije. Oni ne žele trpjeti buku, a i kako kažu, brinu se za sigurnost sudionika. Zašto? Da ne padnu u more dok gledaju slike i fotografije? Ili možda da se ne utope dok čiste podmorje? Organizatori su na sastanak došli sa jasnim planom poboljšanja ovogodišnje organizacije (s obzirom da su se istih ovih 7 stanara i prošle godine žalili na buku, nered, pijanu mladež i sve ostalo što očito nose ovakvi događaji) i što će se učiniti kako se javni red i mir ne bi remetio, ali stanari o tome nisu htjeli čuti ni riječ, nego su jasno i glasno rekli da će se svim sredstvima boriti protiv festivala. Kako su ove riječi rečene, tako su organizatori tu povukli crtu i odlučili - Ritam ove godine neće ritmovati. Smisao festivala je suživot, povezivanje ljudi i pozitivna atmosfera. Ako toga nema, smisao festivala se gubi. Pomalo je žalosno što postoje ovakvi pojedinci koji su nespremni na kompromis i uopće bilo kakvu konverzaciju. Žalosno je što isti ti stanari ni ove ni prošle godine nisu prepoznali ovo kao jednu pozitivnu stvar, kao kulturno uzdizanje i povećanje svijesti građana o okolišu i ekologiji, što bi na kraju krajeva i njima samima moglo koristiti, nego kao nešto što će remetiti njihov mir. Da se razumijemo, ovih veličanstvenih 7 u potpunosti imaju pravo na svoj mir, to im nitko nema pravo oduzeti. Ali isto tako, plaža je javno dobro koje može bilo tko koristiti, a ako dobije dozvolu, može i u bilo koju svrhu. A i budimo realni, nitko ne bi bio previše oštećen za samo tri dana bučnije atmosfere. Samo tri dana u cijeloj godini. Također mi je interesantna stvar kako, bez obzira što je festival dobio odobrenje Grada Rijeke, isti ti 'odobravatelji' nisu ni u jednom trenutku javno stali iza organizatora, sudionika i same ideje. Možda bi stvari ispale drugačije da jesu. Bilo kako bilo, festival je otkazan, 7 stanara je dobilo svoj tako jako željeni mir i zadovoljštinu pobjede, a svi mi smo ostali sa određenom dozom gorčine u sebi, s nadom da će sljedeće godine situacija biti bolja.

Otkazivanje Ritma je bila samo kap koja je prelila čašu. Kada se uzme još da se situacija sa kultnim Palachom nije riješila, nego prostor zjapi prazan i tko zna koliko će još takav zjapiti, da se klubovi diljem grada nakon nekog vremena zatvaraju, ne iskorištava se potencijal određenih prostora, općenito u samu kulturu se jednostavno ne ulaže, onda nije ni čudo da je organiziran miran prosvjed i javna tribina od strane svih ožalošćenih i revoltiranih građana zbog cjelokupne riječke scene koja pomalo umire. Rijeka, grad koji se diči multikulturalnošću, alternativnom rockerskom scenom, pomalo gubi taj status i nažalost, potpuno opravdano. Pitam se kada će se nadležni osvijestiti? Kada će Rijeka ponovno uzdignuti svoju kulturnu scenu do onog stupnja na kojem je bila? Scena ne može opstati zbog nas nekolicine koji ju pratimo i volimo. A opet, dok god je nas, bit će i nje. Ili krivo mislim? Nadam se da ne. Jer kako je lako baum bam bam, učinimo nešto da ne bude kasno, zar ne?

I tako, kada se sve uzme u obzir, zaista nitko ne može reći da je Rijeka dosadan grad u kojem se ništa ne događa. Ako ništa, barem su prosvjedi koji se temelje na ideji da se ništa ne događa. A na kraju krajeva, uvijek možete sjesti na kavu na Trsatskoj Gradini sa prijateljima, uživati u pogledu na Rijeku i 'plandovati' o onome što bi bilo kad bi bilo. Isto ok.

Za kraj ovotjednog posta preporučujem vam odličan album Mitraljezi grupe Gerila. Ako ste pobornik možda za nijansu žešće muzike, ovaj album će vas oduševiti. Također, upalite Youtube, pustite si SARS i neka vas sramotni plesni pokreti ponesu.

Do sljedećeg pisanja, držite se hlada, čuvajte se sunca, mažite se kremom i jedite puno sladoleda.

Živjeli!

#album #čizme #Gerila #humanitarnikoncert #Korzo #Makina #Palach #prosvjedi #Rijeka #Ritamsmora #Sars #Studentday #tribina #TrsatskaGradina