Pravilna ishrana

Još od malih nogu moji osjećaji prema ljetu su bili izmiješani. S jedne strane sam voljela tu slobodu koju samo ljeto može donijeti, opuštenost i neopterećenost, odmor od obveza, osjećaj da u ta tri mjeseca možeš apsolutno sve. S druge strane, jedva sam čekala da ljeto završi. Vrućine koje ubijaju i ne daju ti disati, komarci na sve strane, gužve na plažama, gužve na ulicama. S vremenom, nekako sam ljetnu slobodu zavoljela još više, a tamnu stranu ljeta - vrućine i gužve - zamrzila još i jače.

Svaki početak ljeta je isti. Isti problemi, ista nametanja. Televizijske reklame nas savjetuju koji preparati za sunčanje su najbolji da u što kraćem roku izgledamo preplanulo kao da smo se rodili sa tamnim grčkim genom uz, naravno, obećanje da ćemo upravo tu preplanulu boju zadržati do kraja ljeta. Realnost je ipak malo drugačija. Namažeš se istim tim preparatom, uđeš u more i iza sebe ostaviš masni trag kojeg se ne bi posramili ni brodovi koji učine ekološku katastrofu u oceanima. Kada izađeš iz mora, misliš si - sad je vrijeme za dobivanje boje. Ali s obzirom da se krema isprala s tebe kada si ulazio u more, sve što zapravo dobiješ su crvena ramena i crveni nos koji se nakon tjedan dana počnu ljuštiti. E to ćeš sigurno zadržati do kraja ljeta.

Zatim problem kupaćih kostima. Naći dobar kupaći je nemoguća misija, u glavnoj ulozi Tom Cruise. Gornji dio veliki, donji mali. Zna biti i obrnuto. Divan kupaći na lutki u dućanu, na tebi izgleda tako da bi najradije sjeo u kut kabine i plakao. Baciti se u more u trenirci - može što se mene tiče.

Onda su tu i društvene mreže, poput Facebooka. Sve te silne ljetne slike. Slike lijepih valovitih kosa koje se sjaje na suncu dok u pozadini lelujaju morski valovi. Slike slatkih preplanulih pjegavih lica. Slike trbuha za poželjeti discipliniranih ljudi koji su taj trbuh počeli tesati još tamo oko Božića dok smo svi mi jeli kao da nema sutra. Zatim slike ležećih nogu na ručniku. Slike ulaska u more. Slike izlaska iz mora. Slike, slike, slike. Nije mi jasno. Jesu li sve te slike sasvim slučajno uhvaćeni trenuci koji su ispali najljepše moguće ili su one pomno birane tjednima? The best of? Ili je ipak u pitanju javljanje uživo, retuširano na licu mjesta? Buntovnici.

Meni osobno ne bi pomogle ni slike retuširane od strane najvećih stručnjaka, čemu svjedoči i slika u nastavku. Pokušaj slike ležećih nogu je ispao pravi fijasko. Što zbog nesposobnosti slikanja, a što zbog očite deformacije na mjestu gdje ljudi inače imaju nožne prste. Meni se čini da ih ja nemam. Život me ne mazi.

Inače, moj ulazak u more traje minimalno dva sata, nakon kojih zaplivam kao pas koji želi ostati na suhom držeći glavu visoko u zraku. Malo zaplivam, zagnjurim facu i pravim se da sam ronila od plićaka do mreže. Onda je na redu izlazak iz mora. Muko moja, prijeđi na drugoga! Izlazak mi je sve, samo ne filmski. Mislim da bih elegantnije izgledala da se jednostavno bacim na trbuh nasred plaže. I onda ono najgore. Kosa jadna izgleda kao da sam zalijepila morsku travu na tjeme. Lice kao da me netko šamarao, puno fleka na čudnim mjestima, najčešće oko crvenog nosa koji se počeo ljuštiti. I da, škembica najdraža. Ona leluja, ona uvijek leluja. Sve u svemu, boravak na plaži mi radi stres. Ljudi na plaži i Facebooku mi rade stres. Da se mene pita, ljeto bih provela na nekom pustom otoku, okružena društvom, hranom, pićem, dobrim knjigama, sa gitarom i barkom. Daleko od napućenih plaža, discipliniranih ljudi, daleko od interneta i reklama.

Međutim, čovjek ne može svaki put birati i ne dobiva uvijek ono što zamisli. Tako da će me i ove godine moj pusti otok malo pričekati. I onda, kako najbolje započeti ljeto? Putevima hrane u dobrom društvu, naravno!

Za početak ovog mog kratkog, ali slatkog, gastronomskog putovanja, na tapeti je bio restoran Stancija Kovačići. Ako se nađete u blizini Matulja, smjer Rukavac, obvezno skrenite prema ovom odličnom restoranu. Smješten na maloj uzvisini, dalje od prometa, okružen borovima i čempresima. Jedino što može poremetiti tamošnji mir i tišinu je upravo tvoje mljackanje dok jedeš. Bolje mjesto za proslaviti završetak bratove školske godine i početak ljeta ne biste mogli zamisliti. Nekada smo u familiji slavili moje petice. Danas slavimo bratov prolazak. Što me uvijek iznova čudi. Brat - mala pametnica, pun interesa i koji svojim razmišljanjima, stavovima i elokventnošću nadmašuje vlastite godine, pa čak zna dobiti bitku u raspravama svojim logičnim zaključcima, muku muči sa školom, čisto zbog svoje neizmjerne lijenosti. Na mamino pitanje 'Dobro, je li ti ovo pouka za sljedeću godinu? Hoćeš li se uhvatiti knjige da ne raspravljamo iz dana u dan?', brat odgovara 'Pa ne, zašto? Vidiš kako sam dobro prošao, a nisam učio.'. Nastaje muk i ja shvaćam da će moja glavobolja, uzrokovana maminim vrištanjem i bratovim protuvrištanjem, početi s početkom nove školske godine. Bilo kako bilo, bratovo neučenje smo zasladili najboljim delicijama. Za predjelo je bio istarski pršut, paški sir, jetrena pašteta, carpaccio i kobasice od boškarina i nevjerojatan pekmez od kapule. Glavno jelo u obliku patke u umaku od borovnica s njokima od griza bilo je zaliveno odličnim pivom San Servolo iz Buja. Jednostavno za prste polizati. Živio moj brat i njegov prolaz!

Nekoliko dana poslije, miris hrane me odveo put Zagreba. Možete li zamisliti bolji doručak od onoga u Kavi Tavi i njihovih nebeskih palačinki? Ne možete. Ne mogu ni ja. Male palačinke, po američki pancakes, a po našem pravo seljačkom pankići, jednostavno te odvedu u raj. Kombinacija tamne čokolade i banana, nutelle i jagoda, bijele čokolade sa jagodama, samo tamna ili samo bijela čokolada, samo nutella. Da nastavim? Jedini problem je što je jedenje palačinki zapravo dosta nespretno, s obzirom da su naslagane jedna na drugu, pa iz Kave Tave jednostavno ne možeš otići bez velike mrlje čokolade na majici. Ili je to možda samo do mene? Moguće.

Kulinarska uživancija u Zagrebu se nije tu zaustavila. Ana Ugarković, poznata kuharica koju smo svi mi pratili na malim ekranima i ponekad se iznervirali oko onog njezinog 'mmm-mumljanja' nakon svakog uzetog zalogaja svoje tek napravljene hrane, u centru Zagreba ima mmm restorančić zvan Mali Bar koji zrači toplinom, ugodom i slatkoćom. Onog trenutka kada uzmeš jelovnik u ruke, postane ti jasno da nećeš tako lako naručiti hranu. Toliko toga, samo ime jela ti uzrokuje curenje slina. Ne znaš što bi odabrao. A onda, zašto ne odabrati od svega pomalo i riješiš se dileme? Ma može! I tako tanjuri stižu. Plata sa narescima, pašteta od pilećih jetrica, namaz od jogurta, zatim pohane polpete od kozica, njoki sa skutom, šparoge sa skutom, dimljeni losos, mali hamburgeri, tempura povrće.. Kada pomisliš da bolje od toga ne može, naručiš desert. Be still my heart! Čokoladna torta ili kukuruz šećerac, teško je odlučiti što je bolje. U svakom slučaju, ako želite usrećiti svoj trbuščić dok šećete zagrebačkim ulicama, preporučam vam Mali Bar.

Kako bi kulinarski izlet u Zagrebu bio potpun, svratila sam do supermarketa Vrutak koji se može pohvaliti ogromnom ponudom piva iz različitih dijelova Europe. Sve one čudne pive koje nas svojim nazivom, izgledom boce i zemljom porijekla zainteresiraju u raznim pubovima, sve one čudne pive od čijih nam se cijena malo zavrti u glavama u kafićima, a da nismo još ni okusili kap alkohola - sve te pive možete pronaći ovdje i to po vrlo pristupačnoj cijeni. Vidjevši ogromnu policu koja se proteže duž čitavog jednog zida dućana, došlo mi je da ih kupim sve. Je li problem što se ne radujem nijednom shoppingu i isprobavanju odjeće, kao što se radujem ovakvom shoppingu? Toliko piva, toliko izbora. Teško mi ih je nabrojati jer se bojim da ne bih mogla sve spomenuti, što bi bio grijeh. Mislim da u ovakvim slučajevima slika zaista govori više od tisuću riječi.

Sve u svemu, iz dućana sam izašla sa dvije kartonske kutije punim piva koje sada stoje doma i čekaju idealno vrijeme za degustaciju. Nisu to pive kao Žuja (bez uvrede dragoj Žuji) koje ćeš ubaciti u sebe jer si žedan i jer ti je potrebna hladna piva. To su pive koje zahtijevaju ipak malo više pažnje. Idealna hrana, idealno raspoloženje, idealno društvo, idealan ugođaj. Vođena takvim mislima, znajući koliko je teško pogoditi ove četiri idealne kombinacije u isto vrijeme, potpuno mi je jasno da ću tek za nekih desetak godina popiti zadnju pivu u kutiji. No, strpljen - spašen! Sve za sreću mojih okusnih pupoljaka.

Znate za onu ' Svuda je lijepo, doma je najljepše'? U mom slučaju, s ovom izrekom se slažem i kada je u pitanju hrana. Lijepo je kotrljati se od restorana do restorana, uživati u odličnim delicijama, ali jednostavno bih lagala kada bih rekla da mi je sve to draže od mamine kuhinje. Jer nije. Kombinacija mamine sposobnosti napraviti najbolje delicije i naše jedenje sa zamrljanim rukama skroz do laktova (metaforički rečeno) bez ikakvog srama je neprocijenjivo.

I tako, ljeto ide, ravni trbusi discipliniranih ljudi se sunčaju po gužvovitim plažama, a ja zadržavam svoj blijedi ten i uzgajam trbuh. Jedem danju, jedem noću, jedem sele što god hoću. I maštam o ljetu na pustom otoku. Samo što mi se jedno pitanje već danima mota po glavi. A što bismo mi jeli na tom otoku?

Za kraj ovotjednog posta, poslušajte pjesmu Arsena Dedića - Pravilna ishrana. Pjesma o ljubavi. Život dvoje zaljubljenih kroz hranu. Pjesma koja me uvijek iznova raznježi i nasmije. Kako vam ne bi apsolutno ništa promaklo, u nastavku možete pročitati i riječi ove životne istine.

Do sljedećeg čitanja i pisanja, budite siti i preplanuli!

Kad sam je sreo bila je mlada, ljubavi puna i napola gladna. Nije zbog rime i nije iz vica, i ja sam tada jeo k'o ptica. Svaka je njena potreba mala, živi uglavnom od ideala. Čitam joj pjesme, ona mi guče, na stolu hladan gulaš od juče'. Na stolu skroman paket od kuće, smrznuta jela, ali postelje vruće. Divno je rasla, sa stasom breze, na plodnom tlu studentske menze Ali kao i drugi kad život srede, i ljubav moja sad više jede. A ponekad i ja dok misli lete, oborim pogled na kotlete. Nježno me gleda moja metresa i smiješi preko miješanog mesa. O, nikom ne dam tu ljubav staru, šapćem joj preko šnicle na žaru. I uskoro tako, htjeli ne htjeli, svi mi ljubimo manje, a više bi jeli. Pa ipak nježne riječi se nađu, 'Hoćes li, mila, malo gorču ili malo slađu?' Kažu da još je lijepa k'o slika, al' je ne vidim od jelovnika. To biva tako svuda na svijetu, naša je ljubav već pri desertu.

#AnaUgarković #ArsenDedić #KavaTava #ljeto #MaliBar #Nemogućamisija #pustiotok #StancijaKovačići #TomCruise #Vrutak #Zagreb #food