Za mene je sreća

Došao je! Bučno, na sva zvona je najavio svoj dolazak, ne dopuštajući onaj efekt iznenađenja. Prosinac! Najljepši mjesec u godini! Praznik svih radnih dana, petak svih mjeseca! Mjesec šušura, zvončića i lampica. Mjesec okupljanja dragih ljudi za stolom. Mjesec nazdravljanja i jedenja, puno jedenja! Mjesec poklona, kupovanja i primanja istih. Mjesec Djeda Mraza! Da, da, ja sam jedna od onih koja još uvijek vjeruje u njega i koja mu ispod bora ostavlja kolačiće i čašu mlijeka! Jedna sam od onih koja u 12. mjesecu cjelogodišnje tiho mumljanje božićnih pjesama napokon zamijeni za pjevanje iz petnih žila. Na sav glas ljudi moji, na sav glas! U bilo kojem trenutku, na bilo kojem mjestu. Dodajte svemu tome božićnu kapu na glavi i vuola – dobijete mene, neuobičajeno sretnu i pomalo iritantnu. Oh, so much joy, ho ho ho!

Ali ovaj put vam neću puniti glavu svojim božićnim ludostima i ho ho ho-ima. Ovaj put vam pričam jednu priču o prosinačkom druženju. O jednoj ''tradiciji'' koja nije ni znala da će to postati. O dvije generacije koje se slažu savršeno, kao lego kockice. Kao Djed Mraz i Rudolf. Kao Wham i pjesma Last Christmas. Priča je to jednoj baki i njenoj unuci. Priča o njoj i meni.

Za moje neurotično obožavanje Božića i sve oko njega mogu bez imalo grižnje savjesti okriviti upravo svoju baku. Jer ljubavni trokut između prosinca, nje i mene traje još od mog početka pa sve do dana današnjeg. Prosinački jutarnji zajednički rituali poput pijenja tople čokolade u ''posebnim'' šalicama koje su naravno uvijek imale neku priču, planiranje koje ćemo kolače danas napraviti, konačne odluke i na kraju pečenja istih, koje bi uz njenu asistenciju, na opći užas ostalih ukućana, uvijek u potpunosti prepustila meni. Bile su tu i neizostavne priče o Djedu Mrazu. Uvijek je radila predstavu od Božića, što sam kao dijete obožavala. I dan danas sam uvjerena da me nikada nije lagala. Osobito kada bi mi prepričavala razgovore koje su ona i Djed Mraz vodili. A čujte, žena ima ogromnu maštu i prilično jaku moć uvjeravanja.

Oduvijek sam svoju baku doživljavala kao potpuno drugačiju od ostalih. Da, prilično subjektivno razmišljanje, svjesna sam. Ali mislim da rijetko koja baka može biti istinska dama kao moja, dok istovremeno zna opsovati kao kočijaš ili progutati rakiju kao vodu. I to radi sa stilom, velikim stilom. S njom nema nikakvih tabua, sve karte su otvorene. Njen humor je ponekada neshvaćen, nemalo puta neprimjeren. Možda se zato tako dobro razumijemo. Proputovala je svijeta i svijeta, upoznala razne kulture, družila se s različitim ljudima, ali nikada nije više sretnija nego kada je doma sa svima nama – svojom dječurlijom. Iako ponekada kaže da ne postoji nitko na ovome svijetu tko joj može dati toliko energije i istu potpuno oduzeti. Čak u tolikoj mjeri da bi najradije ponovno spakirala kofere i otišla istraživati svijet. Ok, ona to kaže malo drugačije, onako kočijaški, dok namješta svoju svilenu maramu oko vrata i damski otpuhuje dim cigarete. Nešto u stilu Sophie Loren. A onda ju zagrliš i energija joj se, koju si tako sebično uzeo, vrati brzinom munje, a slanje u tri lijepe zamijeni s ''milo moje''. Nitko kao bake, zar ne?

Danas smo moja Sophia Loren i ja one prosinačke priče i eksperimente u kuhiniji zamijenile adventskim cjelodnevnim šetnjama, (ne)planiranim shoppingom i dubokoumnim razgovorima koje uvijek zalijemo dobrom rakijom i još boljim ručkom. Nekako smo uspjele takve dane učiniti tradicijom. Osobito ovaj prosinački, božićni. On ima jednu posebnu, toplu čar. Šetajući s njom ruku pod ruku, korak po korak, po okićenom i 'šušurastom' Korzu, znaš da trenutno nigdje ne bi radije bio nego upravo ovdje i upravo s njom.

I dok ti se takve misli vrte po glavi, ona naglo stisne stisak i odvuče te u dućan. Vidjela je torbu u izlogu. Ili cipele. Ili oboje. Ili nešto treće. Uf, ako nešto ne volim, onda je to shopping. Radi mi tjeskobu i izaziva nervozu. Malo je reći da ga izbjegavam. Ali s njom shopping dobiva potpuno jednu novu dimenziju. S njom tjeskoba i nervoza nestanu kao burom otpuhane i odjednom nađem samu sebe kako s oduševljenjem ulazim u dućan, a izlazim s vrećama u rukama. Nevjerojatno. Što se dogodi unutra, ne znam vam točno objasniti. Samo znam da si s njom uspijem naći ono što sama nikada ne bih. Jesam li spomenula njezinu moć uvjeravanja? Da, eto.

I naravno, razgovor s prodavačima unutra je neizostavan. Obavezan! U većini slučajeva razgovor vodi moja baka:

''Da, to je moja unuka! Najstarija! Da, divna je! Krasna, krasna! Danas vam je naš dan. Znate, mi vam se jako često ovako družimo. Da, to je zaista neprocjenjivo, neprocjenjivo… Oh sunce, ne! Ne! Nikako! Nemoj te hlače. Mislim, možeš ako ti se baš jako sviđaju. Ali sunce, udebljala si mi se. Uzmi veći broj. Slušaj baku. Ne, ne stoje ti nikako. Manje žderi, pa će ti guzica stati u to. Evo, probaj ovo! Da, vidiš li kako ti je ovo bolje. Baš si mi krasna u ovome. Predivna!''

Međutim, ako je suditi po sljedećoj slici, za moje žderanje i guzicu koja je proizašla iz njega, jednim dijelom je ona zaslužna. Žderi sunce moje, žderi:

S priličnom dilemom u glavi jesam li debela ili predivna ili možda pak predivno debela, izlazimo iz dućana i sjedamo na kavu. Ako kojim slučajem imate baku kao što je moja, postoje nekoliko pravila u kakav kafić morate sjesti. Kava mora biti dobra, po mogućnosti da uz nju dobijete keksiće. Ovo s keksima je radi mene, ne radi bake. Kafić mora biti ugodan i lijep, bez prevelike gužve i buke. Ako kafić ima u ponudi dobre rakije, to je samo jedan dodatan plus. Izabrale smo Samovar. Dobile smo keksiće. I bila sam sretna. Nakon dva sata, koja su se činila kao 20 minuta, sporim korakom idemo dalje.

Šetajući okićenim Korzom i gledajući božićne izloge, baka izjavi kako se već čula s Djedom Mrazom koji joj je rekao da mu ove godine ne moram pisati pismo. Neka ona kupi poklon za mene u njegovo ime. Nasmijem se, ova priča mi dozove slatke, dječje uspomene. Ok, prihvaćam. Ho ho ho! S obzirom da je vrijeme blagdana savršeno vrijeme za ušuškavanje ispod dekice i gledanje filma, okružen kolačima i kolačima i kolačima, traženje božićnog poklona u obliku tople, ugodne i 'ja-volim-Božić' vrišteće pidžame je jednostavno bio najlogičniji slijed događaja u kojemu su glavni likovi prodavačica koja me u čudu gleda, baka koja je koluta očima i ja koja u kabini, obučena u pidžamu, na sav dućan imam monolog kako je dobra pidžama smisao života i da bih se sada od ugode mogla popiškiti u gaće i zaspati. A zamislite sreću kada sam na blagajni kao poklon dobila i plišanog medvjedića! Bože dragi! Kakav pidžama party ej!

''Naglo'' ogladnjele (prošlo je 18h), idemo prema Contu, novom pubu / restoranu koji ''fura'' riječku priču kroz ambijent i ponudu. Ako još niste bili – odite. Što se tiče hrane, baka ima osjetljivo nepce. Sada je na redu moje kolutanje očima. Često ima primjedbu na restoransku hranu, uvijek joj nešto nedostaje, nešto joj je prebljutavo, nešto preslano, nešto joj je kašasto, nešto toliko tvrdo da polomi sve zube… Ali uvijek sve pojede oblizujući prste. Jednom prilikom smo tako sjele u grad na rebarca. Dok ih je s vidnim guštom glođala, nije prestala gunđati kako joj nešto s njima ne štima. Ah… Bilo kako bilo, konobar je zaprimio našu narudžbu (dva Teranina, dvije rolane pizze i dvije Bure), a mi u društvu Teranina izlazimo na terasu zapaliti cigaretu, gledajući Rječinu. Iz ove perspektive Rijeka mi je najljepša i najdraža. Kont sačinjava sve ono što volim vezano uz Rijeku. Povijest, priču, kulturu, ljude, atmosferu. Sve. Ono što vidim ispred sebe slikanjem pokušavam prenijeti na tehnologiju. Nije uspjelo.

''Daj meni. Ja ću bolje. Ti s tim kljakavim prstima…''

Naravno da je napravila bolju sliku nego ja. Malo mutnu, ali prilično zadovoljavajuću. Toliko o tome da se starije generacije ne znaju snaći u ovom modernom tehnološkom svijetu.

Konobar nas zove, jelo je došlo. Nije prigovarala. Vidjela sam joj na licu da joj je na vrhu jezika, ali suzdržala se. Što smo prije učinile – pojele ili popile, ne znam. Glad i žeđ su učinili svoje.

Idemo dalje. Čovjek bi pomislio da nam je dosta. Ali čovjek krivo misli. Jer dan prekratko traje za sve ono o čemu imamo pričati, za sve ono što želimo vidjeti i gdje želimo ići… Prekratko za naše druženje. Nikada dosta toga, uvijek želiš još, još i još. Noć se već debelo spustila, shvaćamo da je možda ipak vrijeme za krenuti doma. Trebam li spomenuti da smo na putu za doma stale na još jednu kavu? Ok, lažem. Na još jednu rakiju. Putnu. Najdražu.

I onda, na kraju svega, kako da ne volim prosinac? Kako neću uživati u njemu i u svemu onome što on nosi? Za mene je ona prosinac. Sve što čini. Za mene i za svih nas. Za mene je sreća…

Ho ho ho! Neka su vam sretni blagdani! Pijte toplu čokoladu, pecite kolače i ne gledajte si u guzicu. Jer bez obzira na nju - predivni ste. Tako barem baka kaže!

#Božić #baka #Cont #Rijeka #Samovar