Try

Kreativna blokada. Gadna stvar. Teška bolest. Tolike je ubila i uništila. I mene će, sigurna sam. Napada um, ponekada i tijelo. Dođe ti potiho, iza leđa. Ne vidiš ju, ne čuješ ju. Ne očekuješ ju. Taman kada se opustiš i spustiš sve svoje štitove – ona te zgrabi. Drži te toliko čvrsto da poludiš. Odvede te u one sfere ludila iz kojih se teško vratiti. Napraviš korak naprijed, ona te povuče dva natrag. Do kada tako? Ne znaš. Pitaš, ali odgovora nema. I ne, ona nije izmišljena. Nije izgovor za lijenost ili sinonim za nerad. Garantiram vam – nije.

Bio je lijepi proljetni dan 2017. godine. Lagat ću vam – mislim da je bilo oko 15h popodne. Sjedila sam na balkonu, upijajući friške sunčeve zrake i čitajući knjigu. Fitzgeraldove ''Priče iz doba jazza''. Sjećam se osjećaja tjeskobe i klaustrofobije u glavi. Mislim da je to bilo zbog knjige. Fitzgerald uvijek tako djeluje na mene. Nikada mi nije sjeo. Ima mi nešto mračno u svom tom njegovom zlatu Zlatnog doba. Pročitavši zadnju stranicu, napokon zatvaram knjigu. Odahnem. Gotovo je. Uzimam kompjuter u ruke i krećem s pisanjem. Tolike su mi misli na pameti koje želim pretočiti u pisanu riječ. Misli od kojih želim očistiti mozak i krenuti dalje. Iz Zlatnog doba se vratiti u ono svoje Mračno, meni puno ugodnije. Palim Word, namještam se da mi bude udobno, rastežem vrat, pucam ručnim zglobovima, strateški postavljam prste nad tipkovnicu i... blenem. Da, samo sam stala. Buljila sam u onu prokletu titrajuću crticu u Wordu na početku prazne stranice kao tele u šarena vrata. Kako je crtica titrala, tako su moje misli jedna po jedna polako isparivale iz glave, ostavljajući prilično blijedi trag iza sebe. Mozak je zanijemio, prsti se ukopali iznad tipkovnice, a crtica je titrala, titral, titra, titr, tit, ti, t... Jesam, dobila sam tik. Tko ne bi!

Da, tog lijepog proljetnog dana 2017. godine (stvarno je bio lijepi dan) mozak i tijelo su odlučili otkazati mi poslušnost. Dočekali su Blokadu široko raširenih ruku, kao najboljeg prijatelja kojeg dugo nisu vidjeli. Ja sam ostala po strani. Jadna. Nebitna. S laganim tikom u oku.

Od tada sam probala sve. Pisala sam u osami i tišni. Zaspala sam. Pisala sam uz glazbu – tihu / glasnu, laganu / žešću. Završila bih prepuštena glazbi, zaboravljajući na pisanje. Pokušala sam pisati nakon što bih pročitala koju stranicu dobre / loše knjige. Čisto da mozak ponovno proradi i da me vrati u one kreativne sfere. Opet ništa. Ostavila bih pisanje i vratila bih se knjizi. Pisala sam i praznog želuca. O da, da, jesam. I to sam probala! INEDAJBOŽENIKOME! Otišla sam pojesti. Bilo je bolje. Za trbuh. Ne i za moje pisanje. Onda sam odlučila pisati uz alkohol. Jer to se tako valjda radi. Vidjela sam u filmovima. Bilo je super. Stvarno super. Ali nisam ništa napisala. Bilo je teško odlučiti za kojim ću kompjuterom raditi. Bilo ih četiri ispred mene.

I tako je prolazilo vrijeme. Još uvijek prolazi. Minute, sati, dani i mjeseci. Nisam se pomakla s mjesta. Kao ni ona. Blokada. Prokletnica. Stvoriteljica psihološke agonije. Ubojica. Što god učinili, jednostavno je tako teško riješiti je se. Čini se kao nemoguća misija. S Tom Cruisom u glavnoj ulozi. Jedino što možete je samo razmišljati o razlozima njezina dolaska i čekati njezin odlazak. I o tome kako je najbolji Tom Cruise Top gun Tom Cruise. Ali to je jedna druga priča za neko drugo vrijeme.

Uglavnom. Zašto dolazi i koliko često se pojavljuje? S vremena na vrijeme. Ponekada se pojavi nakratko. Samo da pozdravi, da podsjeti da postoji. Ponekada, ako niste baš neke sreće, prokletnica se udomaći kod vas na dulje vrijeme. Najbolji prijatelji su joj stres i razne obveze koje stisnu čovjeka. Pa onda ona odluči stisnuti još i jače. Jer zašto ne. Kao virus koji se nastani u organizmu lošeg imuniteta, Blokada obožava današnji tempo života. Ubrzani i užurbani. Tempo koji nas koči, jede i ždere. Koji nam ne dozvoljava da stanemo i usporimo. Trči, radi, radi, nemoj stati, zaradi, plati, kupi, radi, nemoj stati, nemoj stati, brini, budi u stresu, trči još, još i još, odspavaj, probudi se, opet potrči i nemoj stati. Ikada. Da se nisi usudio stati. Da se nisi usudio pronaći vrijeme za sebe. Da se nisi usudio uživati u sitnicama koje život znače. To je luksuz. Za to nemaš vremena. Jer trčiš. Na sve strane. Uvijek i stalno. Neprestano. Blokada? Da, ona je jasna kao dan, logična i potpuno razumljiva u današnje vrijeme. Razumljiva. Ali ne i prihvatljiva. Jer Blokada koči i sputava. Stavlja te u onaj užasan kalup od kojeg tako jako zazireš i bježiš. Prestaješ misliti izvan kutije i postaješ rob samoga sebe. Ne poznaješ više slobodu. Uma, duha, tijela. Jer samo trčiš. Trčiš i trčiš. A za tobom zveckaju okovi.

Kako stati? Izaći iz kutije i riješiti se okova? Kako pronaći vrijeme? Za sebe, za ono što te veseli, ispunjava i zadovoljava? Ne treba ti puno. Treba ti samo trenutak, mala doza samoga sebe. Da udahneš i ponovno prodišeš punim plućima. Da krv procirkulira krvotokom, da srce zakuca malo jače i boja se vrati u sivo lice. Da osjetiš ushit i uzbuđenje. Samo trenutak. Treba ti samo trenutak, kratki. I kako ga naći? Kako uvjeriti mozak da surađuje s tobom? U teoriji se čini tako jednostavno. Nađi trenutak. Prisili se. Rasporedi vrijeme. Potrudi se. Potrudi se više. Malo jače. Opusti se i prepusti se. Kako Bukowski kaže: Pronađi ono što voliš i pusti neka te ubije. Jednostavno, zar ne?

Onog trena kada se odlučiš prepustiti i opustiti - dogodi se umna prekretnica. Kao što se u jednom trenutku dogodila meni. Mozak se začudo nakratko upalio i otvorio. Napravio mjesta kreativnim mislima. U pozadini je svirala najdraža mi Janis Joplin. Njezin hrapavi glas je odjekivao prostorijom. Try just a little bit harder. Try, try, try. Nasmiješila sam se u smjeru njenog glasa. Uvijek me digne iz mrtvih i pogodi u žicu. Točno kada i gdje treba. Ok Joplinice. Ajmo probati. Opet. I znate što? Uspijevam. Borim se s Blokadom prokletnicom, uzvraćam joj udarac. Ovaj put se ja njoj rugam pišući upravo o njoj. I da. Pobjeđujem ju. A Fitzgeralda više ne čitam.

#kreativnablokada #Fitzgerald #JanisJoplin #Bukowski