Kao mačka

Čudna je stvar ta ljubav. Dođe ti kada joj se najmanje nadaš i kada ju uopće ne očekuješ. Kao što je došla i meni. Nama. Prije nekoliko godina u bivšoj Točki na koncertu Fita. Ne, nemojte me pitati prije koliko. Tko će to znati… Jedino znam da ga tu večer sigurno nisam imala u planu upoznati. Osim uživanja u dobro znanim mi taktovima, ništa drugo me nije zanimalo. Fit. Napokon sam ih imala priliku čuti uživo. Delirij, malo je reći. Sve ostalo je padalo u drugi plan. Ili sam barem tako mislila. Jer eto, dogodio se on. U gomili se odjednom stvorio pokraj mene, neuredan i raščupan. U Maidenovoj majici i s pivom u ruci. Došao je tiho. Kao mačka. Došao i odlučio ostati. Ostalo je povijest.

Ne moram ni govoriti da smo na svaki sljedeći koncert Fita išli zajedno. On je nekako uspio na svakom njihovom koncertu isposlovati ili autogram ili fotografiju. Naravno, svi su članovi Fita morali slušati o epskoj ljubavnoj priči koja se dogodila na njihovom koncertu. Igrom slučaja, moja bi čaša nekako baš u tim trenucima njegovog prepričavanja naše priče članovima benda ostala prazna pa bih morala do šanka, puštajući ga samoga s bendom. Ili puštajući bend samoga s njim. Kako god želite. Bilo kako bilo, on je smatrao da bi to trebao ispričati. Ja sam smatrala da bi trebao začepiti. Pa smo se našli na sredini. On je ispričao što je imao, a ja sam otišla za šank. Da, eto. Sve je stvar kompromisa.

''Još malo pa nam je godišnjica.'' ''Već? Pa u kojem smo mjesecu?'' ''Ožujku.'' ''Vidi stvarno. Za par dana, a?'' ''Ne. Ne za par dana. Za mjesec dana. Godišnjica nam je u 4. mjesecu.'' ''Aha da, istina. Zamisli samo kako je brzo prošlo ovih 6 godina.'' ''7. Prošlo je 7 godina, ne 6.'' ''Ma da, da. To sam i mislila.'' ''Jesi, da.'' ''Hoćemo proslaviti?'' ''Pa idemo u Dublin.'' ''A da, da. Ok.''

Dakle, uskoro nam je godišnjica. Za mjesec dana, ne za par dana. U 4. mjesecu, ne u 3. mjesecu. Slavimo 7 godina. Ne 6. I idemo u Dublin. Ne zbog godišnjice. Ali eto, igrom slučaja je tako ispalo. Pa recimo da za godišnjicu putujemo u Irsku. Super. Ajde da se i mi jednom pravimo da slavimo datume kao i svi ostali parovi. Da vam budem iskrena, nikada nam nisu ti važni datumi zapravo bili važni. A i ruku na srce, ako ne mogu zapamtiti koliko već godina zajedno kročimo kroz život, kako da zapamtim određene datume? Kako? On nema s time problema. On zapamti. Spomene, podsjeti me. Nježna duša. S mojom nježnom stranom je očito negdje nešto zapelo. Osjećajnost je ustupila mjesto onom sarkastičnom gadu u mojoj glavi. Gadu koji uvijek uništi trenutke njegove nježnosti. Što zna biti prilično zabavno. Meni. Njemu malo manje. Ali ok. Kuže se, razumiju i vole. Moj gad i njegova nježnost. A to je najbitnije, zar ne?

Nikada nisam bila romantična duša. Dapače, pomalo se ježim svega onoga što bi romantika u pravilu trebala biti. Zalazak sunca, zvijezde i mjesečina, ruže i latice... Mani me se čovječe toga. Ok, neću vam lagati. Probali smo mi tu romantiku. Nije da nismo. Ali jednostavno nam nije išlo. Sjedili smo na klupici, držali se za ruke i gledali zalazak sunca. Trudila sam se upiti svu sunčevu energiju i uživati u bojama koje ono stvara oko sebe. Ali klupica je žuljala, ruke se znojile, a oči su toliko suzile od buljenja u sunce da je izgledalo kao da imam neku gadnu alergiju. Odustali smo od toga. Ležali smo mi i na plaži, promatrali zvijezde. Pomislila sam kako se neke se zvijezde malo čudno kreću po nebu. Nonšalantno sam mu to spomenula. Pogledao me u čudu. To su bili avioni. Jasno, nakon tog lapsusa odustali smo i od zvijezda. Otišao je on jednom i u cvjećarnu. To mi je bilo najzabavnije. Donio je cvijet čija je stabljika bila veća od mene i njega zajedno. Nakon što je stabljiku jedva uspio ugurati u auto (cvijet je virio kroz otvoreni prozor), zakleo se da je to prvi i zadnji njegov odlazak u cvjećarnu. Odahnula sam. Eto, probali smo. Ali kažem, nije išlo. Shvatili smo to na vrijeme.

Zato danas imamo svoju romantiku. Drugačiju. I samo našu. Naši zalasci sunca su odlasci na koncerte. Upijamo svu energiju koju glazba pruža. Prepuštamo joj se. Zajedno i nikako drugačije. Gledanje u zvijezde (avione) zamijenili smo s filmskim večerima u toplini našeg gnijezda. Napravi kokice, natoči pivu, pojačaj TV, ugasi svijetlo. U tom trenutku ne postoji nitko i ništa. Samo mi. Što ćemo gledati? Trenutno smo u pregovorima oko Igre prijestolja. Nikada nije gledao seriju. Kaže da iz principa ne želi gledati nešto s čime su svi ostali zaluđeni. Oh Jon Snow, you know nothing. Složit ćete se sa mnom da na takav način jednostavno ne možemo dalje. Kupovinu cvijeća je zamijenio kupovinom knjige ili CD-a. Jednostavnije mu je, stane mu u auto. Ja sam sretnija. Ponekada se iznenadimo kartom za koncert. Kažem, bolje od cvijeća. Naša romantika je kada on ide sa mnom na izložbu koja ga ni najmanje ne interesira. Ja s njim idem gledati nogometnu utakmicu koju bih radije prespavala. Ponekada odemo u šetnju Voloskom. Njemu je to romantično. Sretan je jer voli šetati. Kaže zdravo je to. Inače, aktivan i sportski lik. Ludi lik. Ja sam nervozna i ljuta jer ne volim šetati. Radije bih negdje sjedila i pila pivu. Lijena sam. Ali šećemo. On sretan, ja gunđam. Naše (čitaj: njegove) romantične šetnje Voloskom. Da. Znamo i satima igrati remi. Pobijedim ga u svakoj partiji. Romantično, zar ne? Naša romantika je ponekada u tišini, razumijevanje onog drugoga bez riječi. Osjećati ono što ovaj drugi misli i razmišlja. Biti podrška u svakom trenutku. Pružiti ruku kada je potrebna ili rame za plakanje. Nasmijati se gluposti. Ponekada i narugati. Popraviti mu obrve jer mu uvijek tako čudno strše. Odmaknuti svoje stopalo od mojega ispod deke jer zna da ne volim kada nam se noge dodiruju. Zajedno kuhati. Iskušavati nova jela. Posvađati se jer je on neuredan u kuhinji. Jer ja koristim previše padela za jedno jelo. Jer ne znam oguliti krumpir. Jer je spor. Kupovati stvari za stan. Praviti se da zajedno odlučujemo, ali zapravo prepustiti sve meni. Zbog mira u kući. Da, ponekada ti ne trebaju ni zalasci sunca ni mjesečina, ni zvijezde ni avioni. Ponekada je romantika u svakodnevnim stvarima. U smijehu i plaču, u razgovorima i raspravama. U svim zajedničkim trenucima. Jesam li rekla da nisam romantična duša? Možda zapravo samo gledam romantiku kroz malo drugačije naočale.

Kažem, čudna je stvar ta ljubav. Promijeni te. Nauči te strpljivosti i dijeljenju. Dovede ti u život tu jednu osobu. Tvoju osobu. S kojom si kompatibilan i na istoj valnoj duljini. S kojom se savršeno razumiješ. S kojom vodiš razgovore sa i bez riječi. S kojom dijeliš sve. Dobro i loše, najbolje i najgore. S kojom sve postaje ljepše i lakše. Tebi s njime, njemu s tobom. Opušteno i lagano plovite kroz život. Ti i on, zajedno i na svoj način. Sigurni u sebe i u ono što želite. Furate neki svoj film, plešete neki svoj rock'n'roll. Ne opterećujete se drugima, društvenim normama i pravilima, onime što morate ili što biste trebali. Otkrit ću vam jednu tajnu: ne mora se zapravo ništa. Apsolutno ništa. Mora se samo biti sretan. A to i nije baš najteža stvar na svijetu, zar ne?

Bilo kako bilo, slavimo godišnjicu. Uskoro. Nebitno kada. I putujemo u Dublin. Neće biti romantično. Bit će rock'n'roll.

Do sljedećeg posta, volite se. Budite sretni.