Circle of life

Ajme. Ajme, ajme, ajme. Fak. O jebemti. Fak, fak, fak! Ubrzano disanje. Okretanje oko svoje osi. Panika. Psovanje. Znojenje. Glasno lupanje srca. Ajme! Vrtoglavica. Panika. Jesam li spomenula paniku? Da, panika. A sve zaokruženo smiješkom na licu. Smiješak? Od kuda taj jebeni smiješak? Nemoj se smijati glupačo. Nije smiješno. Nije ni najmanje smiješno. Ovo je ozbiljno. Ovo nije mala stvar. Ovo je... sve! Prebrzo dišem. Izrigat ću se. Jesam li se onesvijestila? Mislim da jesam. Moram ga nazvati. On će biti sretan. Presretan. Uzbuđen. Glupan. Sve ono što ja nisam. Glupača. O majko mila! Dobro, zašto ne mogu maknuti ovaj iritantni osmijeh s lica? Možda da sjednem. Da, sjedni malo. Smiri se. Skuliraj. Zapali cigaretu. Ha, čuj to! Kretenko jedna, ne možeš zapaliti sada cigaretu. Gotovo je sada s time. Gotovo je sa... svime? Gotovo. Stvarno? Gotovo je? Da, definitivno mi nije baš najbolje.

Grčevito sam držala štapić u rukama s kojeg je u mene neumorno buljio onaj mali plavi plus. Onaj mali plavi koji me u tom trenutku udarao sa svih strana, gušio i davio. Onaj mali plavi koji mi je upravo prorekao cijelu moju budućnost. Moju. Njegovu. Našu. Odvratila sam pogled sa štapića i potražila mobitel. Zastala sam. Da mu uopće kažem to preko mobitela? Ili da pričekam da se vidimo? Možda da pronađem neke lijepe riječi? Pomno birane. Onako filmsko romantične. Uz jelo? Vidjela sam da se tako to radi. U filmovima, jel. Možda da napravim show? Da rukama dignem štapić u zrak dok u pozadini svira Circle of life? Dobra fora, prilično dobra. Ali trebao bi mi reflektor za pravi efekt. I jasno, plašt na leđima. Mislim, ako to radiš - napravi kako treba. Nikako drugačije.

Dok sam tako razmišljala, prsti su sami našli njegov broj i nazvali ga. ''E.'' ''Ej!'' … tišina ''Halo? Me čuje…'' ''Trudna sam!'', ispalila sam. ''Što? Trudna si? Zajebavaš me!'' ''Ne, ne zajebavam te.'' ''Ma nemoj me zajebavati!''

Čula sam mu sretan prizvuk u glasu. Znala sam da ima osmijeh od uha do uha. Moja panika je ipak bila glasnija od njegove sreće.

''I što sada? Kako ćemo sada?'' ''Što kako ćemo sada? Pa idemo dalje, što ne?'' ''Ma da, da. Ok. A kako ćemo mi to?'' ''Pa lijepo! Daj, smiri se. Ej predobro! Trudna si! Ha!''

Ha. Da. Baš da ''ha''. Trudna sam. Ja trudna. Ja. Trudna. Što da mislim? Osjećam? Trebam li biti sretna i ushićena? Moram li već sada imati razvijene majčinske osjećaje? Zamišljati svoje dijete? Veseliti mu se? Voljeti ga? Ma čekaj, koje dijete? Kakvi osjećaji? I to oni majčinski. Majčinski... Mama... Ja mama. Čuj to. Okrenula sam se prema ogledalu i tupo pogledala trbuh. Tu je sada nešto. Nešto zbog čega sada moram mijenjati sve. Sebe, svoje navike i planove. Svoju budućnost. Moram se prilagoditi. Razmišljati o svakom svom sadašnjem i budućem koraku. Postati pametnija i odgovornija. Kako? Kako da to sve učinim? Kako da promijenim svoj život iz temelja? Zar zaista moram staviti na čekanje sve svoje želje i planove, odustati od svega onoga što radim i planiram raditi? Vlastito nadograđivanje u potpunosti zamijeniti brigom oko nečijeg izgrađivanja? Zar je budućnost tako isključiva? Nema kompromisa? Suživota?

Odjednom se u meni probudila ona buntovna Žena koja se rukama i nogama bori za svoja prava i glasno buni protiv svake nepravde i diskriminacije. Sada kada s odmakom razmišljam, zaista ne znam zašto se u tom trenutku ta moja Buntovnica probudila, kao ni s kime se konkretno krenula tada boriti. Ali ajde probajte vi to objasniti ondašnjoj meni koja je upravo u tom trenutku shvatila da je trudna. Meni koja je u odrazu ogledala tupo buljila u trbuh, razmišljala o vlastitoj budućnosti i grčevito u desnoj ruci stiskala zapišani štapić. Meni kojoj su u tom trenutku svi bili krivi za sve i protiv koje se okrenuo čitav svijet. Da. Probajte. I dare you.

Jasno, on i sustav su mi bili najviše na tapeti. Jer tko drugi? On koji me doveo do ovoga i koji je zbog toga bio sretan. On koji nije vidio ništa sporno u ničemu. On koji će nakon što rodim uzeti godišnji na dva tjedna i onda se vratiti na posao, dok ja neću. Ja ću ostati doma. Tko zna koliko dugo. Jer sam ja postala majka. A majka mora biti doma sa svojim djetetom. Jer je majka i žena i kraljica. U tom sam trenutku bila užasno bijesna na njega i na sve muškarce zbog tog općeprihvaćenog društvenog poretka u kojemu su sve naše uloge odavno podijeljene i nose epitete kao što su 'normalno' i 'prirodno'. Bila sam bijesna i na sve one koji su ikada izrekli onu famoznu rečenicu od koje i inače dobijem poprilično jaku alergijsku reakciju i koja očito objašnjava apsolutno sve: ''A to ti je tako!''. To ti je tako, to ti je tako, to ti je tako... A sustav? Oh, od kuda da krenem? Sustav mi je bio kriv zbog svega što je dozvolio i što zbog ničega nije mario. Zbog svih žena koje moraju birati ili/ili, koje ne žele biti ni majke ni kraljice i što se zbog toga osjećaju obilježeno. Zbog svih tih jebenih etiketa i bacanja na margine društva. Zbog tupog prihvaćanja, nikada preispitivanja. Zbog, zbog, zbog...

Iz napadačkog razmišljanja me prenula zvonjava mobitela. On je. Samo da pita kako sam, jesam li dobro, jesam li se smirila. ''Kako sam. Jesam li dobro. Jesam li se smirila.'' To su pitanja koja se ne smiju postaviti psihički nestabilnoj osobi koja upravo proživljava slom živaca. Jednostavno ne smiju i točka. Mislim da od tada ima grč u želucu svaki put kada me ide nazvati. Toliko.

Bilo kako bilo, uskoro su sati prešli u dane, dani u tjedne, a tjedni evo već neko vrijeme prilično uspješno u mjesece. Za bebu. Ne za mene. Neću vam lagati. Tko god da je rekao da je trudnoća blaženo stanje... Oooo koje đubre lažljivo! Moju Buntovnicu s početka priče je nadjačala i nadglasala Ona. Ona, živčana i čangrizava, debela i uvijek gladna, natečena i teška. Ona. Gadna. Jako gadna.

Moja borba za ženska prava je vrlo brzo pala u drugi plan, s obzirom da mi je glavni fokus uskoro postao: ''Kako disati, a da ti kisik ne digne želudac?''. Ići u detalje nema smisla, kao što nema smisla ni život bez hrane. Upravo kako je izgledao moj život ta prva tri mjeseca. Užasna tri mjeseca. Jer znate li što se dogodi kada hranoljubac ne može jesti? Dogodi se sudar galaksija. Raspad svemira. Kaos, ludilo i agonija. A znate li što se dogodi kada taj isti hranoljubac koji ne može jesti nekim čudom počne gomilati jebene kilograme? Ne, bolje da ne znate. Bolje...

On je saznao. Jadno stvorenje. Znala sam se izderati na njega samo zato jer bi iz frižidera uzeo nešto što je meni dizalo želudac. A to bi bila više manje sva hrana. Jasno, morao je to pojesti u drugoj prostoriji. Drugom gradu. Ponekada i drugoj državi. Susretao se i s mojim plačno - bijesnim pogledima dok je s guštom srkao hladnu pivu koju ja odjednom više nisam mogla vidjeti nacrtanu. Više ju ne pije s guštom, samo ću to reći. Gađala sam ga i razno raznim predmetima JER ON NE SHVAĆA KOLIKO JE MENI SLABO. Urlikala sam od plača na cijelu kuću, dozivala sve svece i proklinjala svoju tešku sudbu dok sam nemoćno ležala u sobi na krevetu. Dotrčao je sav u panici i strahu. Potjerao me u tri pizde materine kada sam mu kroz krokodilske suze nekako uspjela objasniti da nemam što za obući jer u ništa više ne stanem. Da, imala sam neočekivane ispade na neočekivanim mjestima u neočekivanim intervalima s neočekivanim obratima. Nikada nije znao gdje, kada, kako i koliko jako će ga pogoditi. A gađalo ga je uvijek i svugdje, na najjačoj razini. Pokušao je sve. Biti strpljiv i u tišini otrpjeti moje rafale. Priznati svoju (ne)krivnju i reći mi da sam u pravu. Biti pun razumijevanja. Utješiti me. Ignorirati me, ponekada i pobjeći. Vratiti mi istom mjerom. Baciti poneki sarkastični-kužimose-komentar za koji je mislio da će upaliti. Ne, nije upalio. Pokušao je sve. I ništa nije bilo uspješno. Čovjek se kupao u znoju i nemoći 0/24. Ali preživjeli smo i to. Preživljavamo. Odnosno, on preživljava. Valjda.

Nekako su upravo u tom periodu počeli stizati i oni poznati THE savjeti sa svih strana. Iako im je on svima panično iza mojih leđa pokušao dati do znanja da to ne rade, ljudi se ipak nisu dali. Jer oni znaju što ti treba. Oni znaju kako ti je. Iako nisi ništa pitao, oni znaju da ti je glava puna upitnika. A oni imaju odgovore na svaki od njih. Jer ONI ZNAJU i točka.

''Moraš jesti. Nisi više sama. Pazi što unosiš u sebe. Jedi raznoliko. Jedi puno voća. Povrća. Pij vode. Jedi bademe, od njih ti neće biti loše. Jedi, jedi, jedi! Voće, povrće, bademi, voda. Voće, povrće, bademi, voda. Pomalo, bit će ti bolje. Izdrži ovaj početak. Tako ti je i meni bilo, ali brzo to prođe. Jedi, jedi, jedi. Samo pazi da se ne udebljaš previše. Jedi. Ali ako puno jedeš, poslije bi mogla imati problema i bit će ti teško. Zato pazi. Ali jedi. I pazi. Jedi. Pazi. Jedi.

Nemoj se naprezati i istezati. Moraš sada pomalo. Smanji tempo. Spavaj što više možeš, iskoristi svaku priliku za spavanje. Poslije više nećeš. Vjeruj mi, sada ti je super. SU-PER! Ajme kada rodiš... Konstantno plakanje, dojenje, presvlačenje, pa briga oko pupka, pa grčevi, pa ovo, pa ono... Da, definitivno spavaj što više možeš. Ali nemoj previše ležati. Moraš se što više kretati. Šetaj, hodaj, malo i vježbaj. I obavezno odmaraj. Obavezno!

Bit će ti ugodnije u haljinama, udobnim tenisicima, trudničkim tajicama i hulahopkama, u trudničkim grudnjacima i gaćama. Znam ti ja gdje ih imaš za kupiti. Pitaj me što god ti treba. Moraš se dobro obući, ne smiješ se prehladiti. Obuci čarape. Motaj, smotaj i omotaj trbuh. Nemoj da te išta stišće i zateže.

Joj, sad će ti svi početi pametovati, svi sve znaju i svi su jako pametni jer su svi to prošli. Sjećam se kako je meni bilo. Moje ti je da ih ne slušaš. Naravno, nije sve bez veze što kažu, ali u konačnici je najbitnije da slušaš svoje tijelo i da se ne brineš. Opusti se. I pusti druge i njihove savjete. To ti je moj savjet.

Ma trudnoća ti je jedan prekrasan period. Drugo tromjesečje je čista rapsodija. Mučnine su ti nestale, a snaga se vratila. Malo pomalo počinješ biti svjesna tog nevjerojatnog čuda koje raste u tebi. Pa kada prvi put osjetiš bebine pokrete u sebi. Mislim, ništa se ne može mjeriti s time. Zaista ništa. Porod… Ma joj ne brini, to je ti toliko prirodna bol na koju zaboraviš onog trenutka kada primiš svoje dijete u ruke. Bože kada se sjetim toga… To je takvo bogatstvo, povezanost, ljubav... Biti majka… Prekrasno nešto, prekrasno!''

Sve sam to stoički uspjela izdržati. S tupim kimanjem glave i još tupljim osmjehom na licu. S vremenom sam naučila kako da ih gledam u oči, a pritom uopće ne slušam. Jer u suprotnom ne bih uspjela izvući živu glavu iz tog oceana dobronamjernih, ali nikada zatraženih savjeta. Da jedem ili da ne jedem? Ne smijem biti mršava, ali nikako se ne smijem udebljati. Moram se što više kretati i hodati. Kako da to učinim ako moram ležati i odmarati? Kako da stvorim dovoljne zalihe sna? I koliko je točno spavanja dovoljno? Da se obučem normalno ili da se zamotam kao sarma? Kada smo već kod sarme, mogu li ja nju uopće jesti? Kompletan ''mind fuck'' su mi bili oni koji su me savjetovali da ne slušam tuđe savjete. Wait, what? Ok, ove zadnje koji su mljeli o bogatstvu, čudu i povezanosti, koji su živjeli na oblacima i družili se s vilama i jednorozima radije ne bih komentirala. Komentirala bih jedino ono što konzumiraju. I ja bih to. Ne stvarno, gdje da to nabavim?

Naravno, tu su i neizostavni komentari onih koji su upravo shvatili da sam trudna. Tko god se nalazio s druge strane, uvijek je riječ o identičnim komentarima koji, nevjerojatno, ali uvijek imaju isti redoslijed. Postoje li negdje nekakve upute što i kako reći trudnoj ženi kada ju prvi put vidiš? Kladim se da postoje.

''Ajme, pa čestitam! Kada ti je termin? Ooooo pa to će biti ribica!'' Ne mogu se načuditi u kojoj mjeri ljude fascinira spoznaja nečijeg (budućeg) horoskopskog znaka. Nakon što smo ustanovili da u meni pliva riba, obavezno slijedi pokret rukom prema trbuhu. Jer zašto ne?

''A je li curica ili dečko? Ma što god da bude, bitno da je zdravo!'' Ovdje s vremenom naučiš da moraš samo kimnuti glavom u znak slaganja jer bilo kakvo izjašnjavanje vlastite želje za spolom umanjuje bitnost zdravlja. Mora ti biti svejedno. Jednostavno mora.

''Odlično izgledaš. Sjajiš.'' … kažu oni, dok stojiš ispred njih teška i natečena, s podočnjacima i čupave kose, s krafnom u ruci i zamazana od čokolade. Da. Sjajim. Ali ne, to nisam ja. To je šećer od krafne.

Blaženo stanje ta trudnoća, zar ne? Čudo prirode. Sjaj u očima i sreća u srcu. Da. Neka mi se još jednom netko to usudi reći dok pokušavam zavezati tenisicu, sagnuti se ili obrijati noge. Neka se usudi.

A onda odjednom, u tom oceanu pomiješanih i izgubljenih osjećaja, u moru savjeta i komentara, dogodi ti se nešto na što uopće nisi računao. Nešto zbog čega na trenutak zaboraviš na sve svoje misli i primisli, na sve svoje nedoumice, borbe i panike, na sve bliže i dalje ljude. Nešto neobjašnjivo te pukne u glavu. Dogodi ti se 'ono životno'. Sve zbog samo jedne rečenice: ''Nosite curicu!''.

...

Curicu, nosim curicu... Čudno, zar ne? Lagala bih vam kada bih vam rekla da sam u tom trenutku osjetila vatromet majčinskih osjećaja. Ali stvari su se odjednom naglo materijalizirale i postale stvarne. Jer će u moj život uskoro ući ona. Curica. Zamisli to. Možda da joj se obratim? Čisto da zna da ja znam? Da je to ona i nitko drugi. Da znam me ona mlati, baš ona. Da mi ona stišće sve unutarnje organe, baš ona. Da se ona meškolji na finu hranu, baš ona. Da se ona umiri na glazbu, baš ona. Da joj kažem da nam se zbog nje upravo mijenja čitav život? I da joj kažem da mi to možda više ipak i nije tako nezamislivo? Možda joj kažem. Tiho, da me nitko ne čuje. Samo ona. Ona...