Ringišpil

Dakle. Priča je sljedeća. Rodila si. Ej, rodila si. Svemir ti se okrenuo naopačke. Onih 360 stupnjeva o kojima svi govore... Pomnoži taj broj sa 15. E da, taj broj. Tako ti je sada. Čula si priče, govorilo se. Nisi znala, nisi mislila da je tako. Zapravo, nije tako. Još je i teže od toga. Jer ništa te ne može pripremiti za ovo. Nikakve knjige, nikakvi članci. Nikakvi savjeti, nikakvi primjeri. Život te zavrtio i odmaknuo ti tlo pod nogama. Bacio te u žrvanj i ti se sada bori. Rukama i nogama, čupaj. Vrtuljak se zavrtio. I vrti, vrti i vrti, jebaga jarac. Ringišpil, kaže Đole. Odjednom se nađeš s tom svojom štrucom u rukama i panično gledaš oko sebe. Ima li koga? Upomoć? Stojiš u sredini zbivanja, stojiš usred ničega. Okružena svima i potpuno sama. Samo ti. I ta tvoja štruca. O pa jebemu!

Biti roditelj je nešto najljepše na svijetu. Biti mama je još ljepše od toga. Nema boljega. Nema dragocjenijega. Nema lakšega. Tako barem kaže Instagram. I sve one njegove mame koje bih najradije zaljepila tim njihovom instagramskim ružičastim lajkom posred čela. Mame modernog doba, mame s karijerom influencera. Njihovi široki osmijesi i lepršave kose. Cvjetne haljine i bebine mašne istog dezena. Hešteg životjelijep, hešteg volimštosevolimo, heštegmyprecious, hešteg, hešteg, hešteg! Da, te mame. One su nešto najgore što se može dogoditi jednoj mami u nastajanju. Jednoj mami koja živi u nekom drugom svemiru. A taj drugi svemir... O majko mila, neka me nešto pogodi i neka bude precizno.

Vrijeme. Ono više ne postoji u brojevima. Dan postaje noć i noć postaje dan. Nemaš više vremena za ništa, a treba ti za sve. Treba ti ga duplo, troduplo više. Stvar je kako si posložiš stvari, kažu. O majku vam vašu, što da posložim? Kako da posložim? Shvaćaš kako si prije neke stvari uzimao zdravo za gotovo. One najbanalnije, kao recimo običan izlazak iz kuće. Ono što je nekada bilo izvedivo u samo nekoliko minuta, sada ti treba nekoliko dana planiranja i organiziranja. Digni se u 06.00, da bi možda uspio izaći iz kuće u 10.00 sati. Možda. Presvuci, obuci, nahrani, spremi torbu. Obuci sebe. Posrala se. Ajde opet. Presvuci, obuci. Popišala te. Presvuci sebe. Taman je vrijeme za novo hranjenje. Nahrani opet. Stavi u kolica. Dogodilo se dosta puta da sam izašla sama s Njom. Najgore. Kolica teška, a ti živiš na prvom katu. Pa ajde odvoji košaru od konstrukcije. Uzmi konstrukciju, spusti ju na prizemlje. Popni se gore, uzmi košaru. Zaključaj vrata. Spusti se dolje, stavi košaru na konstrukciju. Odi prema autu. Stavi košaru u auto, sklopi konstrukciju, stavi ju u bunker. Sjedni u autu. Odmori sekundu. Kreni. Zaspala je. Samo da Joj je klatiti. Parkiraj. Ponovi sve radnje s kolicima. Probudila se. Počela je plakati. Gladna je. Opet.

Umor. Konstantan umor. Potpuni gubitak kontrole nad vlastitim tijelom, nad vlastitim umom. Spavanje? Što je to? Je li to nešto što se jede? Počneš spavati otvorenih očiju. Na čudnim mjestima. Dok hodaš, manta ti se. Dok sjediš na wc školjci, pridržavaš glavu da ti ne padne. Dok stojiš u tuš kabini, ma evo samo da se malo naslonim na pločice. Dok jedeš, probudi te vlastito hrkanje nad tanjurom.

Tjelesna bol. Najgora je. Nema kosti koja te ne boli. Bole te one koje čak ni nemaš. Tijelo ti se promijenilo. Postalo tuđe. Visi ono što ne bi trebalo visjeti. Curi ono što ne bi trebalo curiti. Pada ono što ne bi trebalo padati. Hormoni prokletnici čine svoje. Tko ih izmisli, da mi je znati! Kosa ti ispada. Zubi propadaju. Smrdiš. Želiš se počešljati. Oprati zube. Istuširati se. Ali eto, zaspala si. Negdje, u nekom kantunu stana. No samo nakratko. Jer je netko počeo plakati. Vrištati. Gladna je. Nije jela... Bit će deset minuta. O muko moja, prijeđi na nekog drugog, molim te! Možda na onu koja te gleda iz ogledala. Da, na nju. Mene pusti na miru.

A dojenje. Oh, dojenje. Želiš biti brižna majka koja će svom djetetu pružiti svu moguću zaštitu. Imaš moć ojačati vlastito dijete, stvoriti mu prijeko potreban imunitet i energiju. Pa kakva bi ti onda bila majka kada bi rekla da ti je dojenje strašna muka? Usudi se to reći. Usudi se reći da ti je to teško. Usudi se reći da te boli, da si umorna i da ne želiš više svoje tijelo dijeliti s nikime. Usudi se. I znaš što će ti reći? Da si nemajka. Sebična i smrdljiva. A ti pomisliš kako možda imaju pravo. Sebična sam. I smrdim. Pa nastaviš s dojenjem. Jer brineš za Nju. Previše. Toliko jako da te ta briga boli. Skoro kao one kosti koje nemaš.

Depresija. Pukne te. I drži te, jako. Prejako. Toliko pitanja, nijedan odgovor. Dođu oni crni, najcrniji dani kada si pomisliš što ti je ovo trebalo. Mogla si biti na miru, imati svoju slobodu življenja i mišljenja. Mogla si letjeti i biti slobodna kao ptica koju ne drži mjesto. Jesi li ovo htjela? Ušla si u šablonu koje si se uvijek užasavala. Radiš sve, a ne radiš ništa. Uostalom, radiš li uopće dobro? Išta? Griješiš li? Trudiš li se dovoljno? Brineš li dovoljno? Voliš li dovoljno? Što uopće znači dovoljno? Jesi li dorasla zadatku? Kako ti možeš biti odgovorna za ovo biće? Biće koje te neprestano prati. Pogledom, mimikom, kretnjama. Koje se ravna po tebi. Kojemu si ti cijeli svijet. Ti i samo ti. Uzvraćaš Joj pogled. I Ona je sav tvoj svijet. Postala je njegov centar, a da nisi ni shvatila kada i kako se to dogodilo.

Ljudi. Ajme svi ti ljudi. Izvor frustracije i razočarenja, ljubavi i topline. Ima ih svih vrsta. Oni koji su nekada bili tu. Uvijek i svugdje. Sada ih nema ni na mapi. Nezainteresiranost, opterećenost, jednostranost, sebičnost i bezosjećanost. Izlike, šablone, pravila i procedure. Onda oni koji se osjećaju prozvanima dijeliti svoju mudrost. Koji savjetuju, misle da znaju. Govore što da radimo, mislimo, osjećamo. Kako da djelujemo. Koji žele popravljati ono što misle da treba popraviti. Jer popravljati i ispravljati druge, a ne samoga sebe je ionako uvijek bilo lakše. I postoje oni koji su tu. Jednostavno su tu. Uvijek i zauvijek. Bezgranično. Bez puno riječi. Koji znaju da ćeš padati, a ti znaš da će ti oni pomoći ponovno ustati.

On. Taj tvoj. S kojim dijeliš sve. U dobru i zlu. Onaj na kojega možeš uvijek računati i koji je uvijek tu za tebe. Pogotovo sada, kada ga najviše trebaš. Iako ponekada ne shvaća, ne zna što bi trebao napraviti, što bi trebao reći. Kako će i znati, kada ni ti sama sa sobom više ne znaš. Dođu dani kada si ljuta na Njega. Jer ti se život okrenuo i promijenio. Dođu dani kada Ga voliš najviše. Jer ti se život okrenuo i promijenio. Ponekada pukneš, pa se iskališ na Njemu. Ponekada pukneš, pa se makneš od Njega, od vas, od sebe same. Ponekada pukneš, pa te On zagrli, poljubi i nasmije. I to je sve što ti treba. On. Vas dvoje. Plus jedan. U dobru i zlu.

I na kraju, ti. Da, baš ti. Koja si rodila. Kojoj se svemir okrenuo naopačke. Koja množi 360 stupnjeva s brojem 15. Ti, koja si nedavno postala mama. Znaš li ženo da ti nisi samo mama? Ti si još toliko toga. Još uvijek. Nemoj da te uvjere u drugačije. Najvažnije od svega, nemoj samu sebe uvjeriti u drugačije.

Da. Postala si i mama. U žrvnju si. Bori se. Čupaj, rukama i nogama. Vrtuljak se vrti. Ringišpil nikada ne staje. Okreće se brzo i prebrzo. Ali znaš što? Na kraju svega, to je sasvim ok. Jer svemir bez ringišpila je jebeno dosadno mjesto za živjeti.